REZIME I PREPORUKE

Bliži se kraj 11-godišnje operacije EU vojnih snaga za stabilizaciju u Bosni i Hercegovini (BiH), EUFOR/Operacija Althea. Stupile su na snagu 2004. uz fanfare, u vrijeme samopouzdanja i ambicije EU, naslijedivši NATO u ulozi održanja “sigurnog i bezbjednog okruženja”, kako je određeno Dejtonskim mirovnim sporazumom. Izgledalo je da će to biti misija koja će garantirati uspjeh. Sa sadašnjih 600 vojnika, manja je od jedne desetine od prvobitnih preko 7.000 vojnika koji su imali mandat, što je samo po sebi jedna šestina NATO snaga za implementiranje (IFOR) od 54.000 vojnika. Snaga je atrofirala pošto je politička volja da se održe izvršni instrumenti isparila među većinom zemalja članica EU. Perverzno, njeno desetkovanje je u uzajamnoj vezi sa rastućom regresijom u političkom ambijentu BiH tokom proteklih 8 godina; prema anketama, građani se danas osjećaju manje sigurni nego 2006. Zemlja je sada potpuno polarizirana predstojećim referendumom u Republici Srpskoj oko legitimnosti sudskih institucija na državnom nivou za koji su zapadni diplomati i brojni lokalni političari izjavili da predstavlja “temeljno kršenje” Dejtonskog mirovnog sporazuma.

Zapadni vojni eksperti ocjenjuju sposobnost EUFOR-a za stabilizaciju i reakciju kao efektivno nepostojeću. U osnovi, to je samo snaga koja stoji na mjestu kako bi obezbijedila osnovu za vanjsko pojačanje. Kad bi izbila kriza, kao što je organizirano međuetničko nasilje, zatražili bi snage izvana da odgovore, a da i ne spominjem da se uključe. Mnogi koji su intervjuirani za ovaj izvještaj osporavaju sposobnost EUFOR-a da osigura čak i Sarajevski međunarodni aerodrom.

Legalna platforma za EUFOR, rezolucija Vijeća sigurnosti UN, dospijeva na godišnju obnovu početkom novembra. Prošle godine, Republika Srpska je zatražila ukidanje misije, nakon ruskog diplomatskog napada na misiju u Vijeću sigurnosti i uzdržanosti bez presedana. Veto Rusije u julu ove godine na rezoluciju o obilježavanju Srebrenice pod okriljem Velike Britanije, zajedno sa ukupnom tenzijom između Rusije i Zapada, koja se nedavno reflektirala i na raspored snaga Rusije u Siriji, predstavlja i te kako mogućim veto na produženje mandata.

Zapad je sa EU u vodećoj ulozi, odgovoran za neuspjeh stabilizacije mira što je dovelo do opasne silazne putanje u BiH. Sve veći osjećaj nesigurnosti ne samo da je učinio nemogućim trajan napredak, nego vodi do sve veće vjerovatnoće – i opasnosti – politički loše procjene političkih lidera u BiH koje je osposobio. Novo međuetničko nasilje ostaje kao stvarna mogućnost. Kredibilne zapadne snage za stabilizaciju, bilo da su pod kišobranom EU ili NATO-a, ne da su bitne za sprječavanje katastrofe u BiH; to je preduvjet da se omogući narodni konsenzus u zemlji tako da napokon ne zahtijeva vanjske čuvare da osiguravaju mir. Sada je vrijeme da Zapad poduzme akciju da učvrsti sposobnost stabilizacije u BiH prije - a ne poslije - nego što se događaji otmu kontroli. Ako vodeće zapadne sile sada ne postignu konsenzus o planiranju i akciji da bi ispunili moralne i zakonske obaveze koje su preuzeli da bi održali mir u BiH, vjerovatno će osjetiti posljedice svog neuspjeha.

EXECUTIVE SUMMARY AND RECOMMENDATIONS

The EU’s military deterrent force in Bosnia and Herzegovina (BiH), EUFOR/Operation Althea, is nearing the end of its 11th year of operation. It came into being in 2004 with great fanfare at a time of EU selfconfidence and ambition, succeeding NATO in its role of maintaining a “safe and secure environment,” as prescribed by the Dayton Peace Accords. It appeared then to be a mission of guaranteed success. At its current 600 troops, it is now less than one-tenth of its original mandated strength of over 7,000, which itself was about one-sixth of the strength of NATO’s Implementation Force (IFOR) of 54,000 troops. The force has atrophied as the political will to maintain executive instruments has evaporated among most EU member states. Perversely, its decimation in strength correlates with an incremental regression in BiH’s political atmosphere over the last 8 years; citizens feel less secure today than they did in 2006, according to EUFOR’s own polling data. The country is now completely polarized by an upcoming referendum in the Republika Srpska on the legitimacy of the state-level judicial institutions which Western diplomats and numerous local political actors have declared a “fundamental violation” of the Dayton Peace Accords

Western military professionals assess EUFOR’s deterrent and reaction capability as effectively nonexistent. Essentially, it is just a placeholder force to provide a foundation for external reinforcement. Were a crisis, such as organized interethnic violence, to erupt, it would require outside forces to respond, let alone contain. Many interviewees for this report dispute EUFOR’s capacity to secure even Sarajevo International Airport.

The legal platform for EUFOR, a UN Security Council resolution, is up for annual renewal in early November. Last year, the Republika Srpska called for the mission to end, followed by a Russian diplomatic attack on the mission in the Security Council and an unprecedented abstention. Russia’s veto in July of this year of the UK-sponsored Srebrenica commemoration resolution, in tandem with the overall tension between Russia and the West, most recently reflected in Russia’s deployment to Syria, make a veto of the renewal a strong possibility.

The West, with the EU in a leading role, is responsible for the deterrence failure which has led to a dangerously degrading trajectory in BiH. The growing sense of insecurity has not only made durable progress impossible, but is leading to the increasing likelihood – and gravity – of political miscalculation by the BiH political leaders it has empowered. Renewed interethnic violence remains a real possibility. A credible Western deterrent force, be it under the EU or NATO umbrella, is not only essential to prevent disaster in BiH; it is a prerequisite to enabling a popular consensus in the country so that ultimately it no longer requires external guardians to ensure the peace. Now is the time for the West to take action to bolster its deterrent capability in BiH before, not after, events have spiraled out of control. Unless leading Western powers now forge a consensus on planning and action to fulfil the moral and legal obligations they undertook to maintain the peace in BiH, they will likely suffer the consequences of their failure.

DPC preporučuje sljedeće akcije u najskorijem roku:

1. Zapadni lideri na najvišem nivou moraju saopćiti javnosti BiH potrebu i obavezu za jačim vojnim prisustvom u BiH kao osiguranju protiv političke zloupotrebe. Građanima je potrebno uvjerenje da će se uvjeti Dejtonskog mirovnog sporazuma pojačati sa postojećim izvršnim instrumentima (EUFOR i OHR) ukoliko se i dok se Dejtonski okvir ne zamijeni uz saglasnost građana. Za ovo opredjeljenje nema datuma isteka.

2. Vlade na ministarskom nivou EU i NATO moraju dogovoriti plan akcije da se održi izvršno vojno prisustvo sve dok je to potrebno, po Aneksu 1A, u slučaju ruskog veta. Ovo opredjeljenje da se održi sigurno i bezbjedno okruženje protiv svih izazova, domaćih i stranih, mora biti ubjedljivo saopćeno javnosti BiH sa najviših nivoa u zapadnim metropolama.

3. NATO treba provesti dugoročnu procjenu prijetnje da bi odredio odgovarajuće snage, sposobnosti i plan raspodjele snaga za stabilizaciju sposobnih da osiguraju sigurno i bezbjedno okruženje u BiH.

4. Pripreme – političke i zakonske – treba nastaviti, bez odlaganja, za Plan B izvršne misije, na osnovu procjene NATO-a o prijetnji, s bazom u štabu NATO-a u Sarajevu. Sve članice NATO-a moraju biti spremne politički za mogući ruski veto i demonstrirati svoju spremnost da održe i učvrste izvršne snage u BiH u slučaju da do tog dođe. Rusiju treba natjerati da shvati da NATO i EU namjeravaju podržati Aneks 1A sa izvršnom snagom čak i u slučaju veta.

5. Članice petorke (Francuska, Italija, Njemačka, Velika Britanija i SAD), EUSR (specijalni predstavnik EU) i visoki predstavnik treba da zajedno sa svom trojicom članova Predsjedništva BiH pripreme bilateralni sporazum o održanju izvršnog mandata pod okriljem NATO-a a što se odnosi na Aneks 1A, bez datuma isteka.

6. Pojačati EUFOR prije glasanja u Vijeću sigurnosti UN, prerazmjestiti operativne snage u zonama moguće konfrontacije (Brčko, Mostar, istočna BiH) sa company-strength jedinicama. Predstojeća vježba Brzi Odgovor, predviđena da se održi u Republici Srpskoj, omogućuje savršen tajming da se ojača snaga prije glasanja u Vijeću sigurnosti – i prije referenduma u Republici Srpskoj. U vježbu treba uključiti jedinicu američkih vojnika (nakon prethodnog turskog kontigenta u EUFOR-u). Treba izvršiti pripreme za dugoročan raspored dodatna dva bataljona.

7. Vanjski ministri EU treba da prihvate austrijski prijedlog iz 2012. za razmještaj borbene grupe EU pod sadašnjim mandatom EUFOR-a i, ako je potrebno, da služe u budućim snagama za stabilizaciju NATO-a.

DPC recommends the following actions for the immediate and near term:

1. Western leaders at the highest levels must effectively convey to the BiH public the need for and commitment to a stronger military presence in BiH as insurance against political malpractice. Citizens need reassurance that the terms of the Dayton Peace Accords will be enforced with the existing executive instruments (EUFOR and OHR) unless and until the Dayton framework is replaced by popular consent. There can be no expiration date to this commitment.

2. EU and NATO governments at the ministerial level must agree on a plan of action to maintain an executive military presence as long as is necessary, as per Annex 1A, in the event of a Russian veto. This commitment to maintain a safe and secure environment against all challenges, domestic and foreign, must be convincingly conveyed to the BiH public from the highest levels in Western capitals.

3. NATO should conduct a long-overdue threat assessment to determine the appropriate strength, capabilities, and deployment plan for a deterrent force capable of ensuring a safe and secure environment in BiH.

4. Preparations – political and legal – should proceed without delay for a Plan B executive mission, informed by the NATO threat assessment, to be based on NATO HQ in Sarajevo. All NATO members must be prepared politically for the potential of a Russian veto, and demonstrate their will to maintain and bolster an executive force in BiH in case of one. Russia must be made to understand that NATO and the EU intend to uphold Annex 1A with an executive force even in the event of a veto.

5. Members of the Quint, the EUSR and the High Representative should make preparations with all three members of the BiH Presidency for a bilateral agreement to maintain an executive mandate under NATO auspices as per Annex 1A, without an expiration date.

6. Reinforce EUFOR prior to the UNSC vote, pre-positioning operational forces in potential confrontation areas (Brčko, Mostar, eastern BiH) with company-strength units. The upcoming Brzi Odgovor exercise scheduled to take place in the Republika Srpska provides a perfectly-timed opportunity to reinforce the force in advance of the Security Council vote – and the Republika Srpska referendum. Force generation for the exercise should include a company of US troops (following the precedent of the Turkish contingent in EUFOR). Preparations should be made for a long-term deployment of an additional two battalions.

7. EU foreign ministers should adopt the 2012 Austrian proposal to deploy an EU battlegroup in BiH under the current EUFOR mandate, and if necessary to serve in a future NATO deterrent force.