Allison Sorkin (@asorkin):
27.11.2014.
Allison Sorkin (@asorkin):
27.11.2014.
Mladi glasači u Bosni i Hercegovini – od kojih mnogi ne pamte rat – predstavljaju skoro petinu biračkog tijela, ali ostaju neiskorištena politička snaga. Kako su pokazali konačni rezultati općih izbora u oktobru, mladi u BiH mogli bi izgubiti sa inauguracijom još jednog status quo režima.
Sa stopom nezaposlenosti od blizu 60% i neodoljivom željom da se priključe Evropskoj uniji, mladi imaju sve razloge da se politički mobilišu. Glasački blok mladih, sposoban da utiče na ekonomsku i društvenu reformu, mogao bi se pokazati kao i te kako potrebna pokretačka snaga iza nove ‘reformske’ agende. Međutim, pesimizam mladih glasača u Bosni sam je sebe potvrdio. Slaba izlaznost, koja se rijetko penje iznad polovine biračkog tijela, osuđuje mlade da se ne čuje njihov glas i na frustraciju. Nesrećna je realnost da su se mladi u BiH, umjesto da snagu ulože u mobilizaciju i reformu, već potpuno isključili iz sistema. Prema istraživanju Prisme 2012. 90 posto mladih u Bosni napustili bi zemlju na ‘neodređeno vrijeme’ ako im se ukaže prilika, za razliku od 62 posto u 2000. godini.
Pesimizam mladih je uveliko utemeljen. Politički prostor je obeshrabrujući uz sklerotične i neefikasne zvanične institucije, korupciju nevladinog sektora kao i uvriježene sistemske predrasude. U sadašnjem sistemu, mladi će biti pod velikim pritiskom da se njihova pitanja rješavaju, najmanje kroz službene kanale.
Uprkos značajnim preprekama, februarsko ‘bosansko proljeće’ vidjelo je mobilizaciju mladih ljudi i opipljivu političku promjenu. Iako su protesti bili kratkog vijeka, nekoliko lekcija je izvučeno iz nedavnog građanskog aktivizma. Stvarni aktivizam i promjena zavise i od sposobnosti mladih da održe impuls ‘proljeća’ i volje vlade da se prilagodi. Uz veću saradnju, širu sistemsku promjenu i inkluzija mladih može biti moguća.
Zastarjele i neefikasne institucije mladih dosljedno ne uspijevaju da obezbijede rješenje za brige sljedeće generacije. Javno lice politike mladih, Komisija za koordinaciju pitanja mladih u Bosni (CCYI Bosnia) na nivou države je tigar od papira – ne uspijeva da uspostavi osnovnu definiciju ko predstavlja ‘mlade’ u BiH. Od države do općinskih vlada, politika mladih se nedosljedno primjenjuje. U skoro trećini općina u Bosni nedostaju mladi u vlasti, što obeshrabruje političko učešće i angažman u sadašnjem sistemu. Aktivno učešće mladih glasača zahtijeva institucionalnu podršku: nova politička volja treba da se odnjeguje i dobije sistemsku podršku.
U sadašnjoj klimi nemanja podrške, UNDP je 2012. otkrio da samo 13% mladih vjeruje da mogu uticati na političku scenu. S političkim partijama koje su uveliko nezainteresirane za privlačenje glasova mladih, izgleda da su masovno nezadovoljstvo i isključenje neraskidiv krug. Političke stranke su efikasno obespravili mlade glasače. Mladi su istorijski držali manje od šest posto mjesta na državnom, federalnom i kantonalnim nivoima.
Postojeće političke partije nude malo podstreka mladima da se uključe u parlamentarnu politiku. Iako vladajući Savez nezavisnih socijaldemokrata (SNSD) i Stranka demokratske akcije (SDA) imaju i podmladak, nedostaju neprekidno regrutovanje i mobilizacija. Uprkos mlakim upadima u društvene medije, partije kao SNSD nisu uspjele da zadobiju pažnju mlađih glasača. Na izborima 2012. Informativna agencija mladih Bosne (OIA) je pokazala da su samo šest posto mladih glasača članovi političkih partija. Uz odsustvo političkog okupljanja na nivou snage uspostavljenih partija i platformi, podržana kampanja za političko angažovanje mladih je težak zadatak. Organizacije civilnog društva u BiH takođe nisu uspjele ponuditi nikakavu značajniju promjenu. U sistemu na koji se uveliko gleda kao na kleptokratski i koruptivni nevladine organizacije su suočene sa unaprijed izgubljenom situacijom – ili su obavezne međunarodnim donatorima ili se plaše da budu potčinjene lokalnim vlastima. U rijetkim prilikama kad zaštita mladih spada unutar parametara finansiranja međunarodnih donatora i ne predstavlja prijetnju domaćim akterima vlasti, nevladine organizacije imaju potencijal da prodube aktivnost mladih. Takva aktivnost često ima svoju cijenu: nevladine organizacije koje su promovisale pitanja mladih uprkos protivljenju vlade (npr. Oštra Nula 2011) suočavaju se sa diskriminatorskim kaznama i taktikom zaplašivanja od strane lokalnih birokrata.
Uprkos značajnim preprekama, bilo bi prenaglo potpuno otpisati nevladin sektor. Nevladine organizacije kao što su KULT i Informativna agencija mladih (OIA) i dalje organizuju građanske aktivnosti kao što su ‘Dani aktivnosti mladih’ u cilju da se promijeni trend isključenja iz političkog procesa. Web stranica OIA nudi lako dostupne informacije o događajima i kampanjama koje se tiču mladih, nastojeći da učvrste i normalizuju građansku aktivnost. (http://www.oia.mladi.info/)
S obzirom na sistemski otpor prema mladim, izgledalo je nevjerovatno da dođe do mobilizacije na širokoj osnovi. A ipak sa ekološkim protestima koji su 2012. prerasli u građansku akciju na široj osnovi, BiH civilno društvo se nedvojbeno ‘probudilo’. Protestni pokret u Banja Luci pod nazivom “Park je naš” (maj-oktobar 2012), imao je za cilj širu društveno-ekonomsku reformu, i postavilo je presedan za građansku akciju u ovoj generaciji mladih. Park je pokazao da rad sa nevladinim sektorom nije samo mogućnost nego i opipljiva strategija. Park je otišao dalje od lokalnih žalbi, inaugurišući formu građanskog protesta, koji je mogao ujediniti razne profile društva. Zajednički problemi kao što je korupcija i nedostatak adekvatne zdravstvene brige bili su preoblikovani kao opšte dobro izvan tradicionalnog stranačkog političkog dijaloga.
Februarski protesti su ovo ponovo iznijeli na površinu. Oglašeni kao ‘Bosansko proljeće’ protesti, koje su poveli radnici u Tuzli, pokrenuli su domino efekt u cijeloj Federaciji. Organizacije mladih kao što je Omladinski pokret Revolt brzo su pronašli mjesto za sebe u novom građanskom pokretu, sa sve glasnijim saopštenjima protiv sistema u štampi i novim medijima okrenutim promjeni.
Protest u Tuzli i slični pokreti širom zemlje možda jesu bili slabo koordinirani ali su imali iznenađujuće ishode kao što su ostavke koruptivnih premijera u Tuzlanskom, Sarajevskom i Bihaćkom kantonu.
Protesti su pokazali, iako nenamjerno, da mladi imaju snagu da utiču na promjene i formiraju koalicije na široj osnovi.
Gdje stoje mladi BiH nakon, iako kratkog, ‘proljeća’?
Nasljedstvo februarskih protesta je pomalo raznoliko. Iako su protesti pokazali da je građanski aktivizam moguć u BiH, takođe su otkrili da su postojeće institucije nedovoljne da podrže takav aktivizam. Izgledalo je da ‘plenumi’ ili improvizovani građanski forumi nastali iz nemira u februaru, nude željeni izlaz i za mlade i za stanovništvo uopće.
Međutim, ako mladi traže da se više angažuju sa civilnim društvom, treba da odu dalje od plenuma i prihvate lekcije iz uspjeha pokreta “Park”. Umjesto da se prepuštaju permanentnom nezadovoljstvu, mladi treba da se angažuju u – ma koliko bili ograničeni – konvencionalnim ishodima koji im se otvaraju. Na primjer, Naša Stranka, politička partija orijentirana građanski i prema mladima, pokazala je spremnost da se angažuje za mlade i štiti njihove interese. Broj njihovih glasova na lokalnim izborima 2012. i općim izborima 2014. pokazao im je hitnu, politički održivu ‘alternativu’ tvrdim političarima. Nevladin sektor je drugi put koji se otvara mladim BiH. Iako oprezan optimizam uvijek postoji kad se nevladin sektor približava zajedničkoj mobilizaciji takvih organizacija, proisteklih iz uspješnosti “Parka”, vrijedi ga dalje ispitati kao put za pridobijanje mladih.
Biračko tijelo mladih suočeno je sa mnoštvom prepreka, što traži posvećenost, odlučnost i povjerenje da bi se prevazišle. Da li će mladi iskoristiti priliku i oživjeti ‘Bosansko proljeće’ ostaje da se vidi.
Bosnia-Herzegovina’s young voters—many of whom have no memory of the war—comprise nearly a fifth of the electorate, but they remain an untapped political force. With the final results tallied for October’s General Election, BiH’s youth could stand to lose-out with the inauguration of another status quo regime.
With an unemployment rate of nearly 60%, and an overwhelming desire to join the European Union, youth have every reason to mobilize politically. A youth voting bloc, capable of lobbying economic and social reform, could figure as the much-needed driving force behind a new ‘reformist’ agenda.
However, the pessimism of Bosnia’s young voters has become a self-fulfilling prophecy. Low turnout, which rarely rises above half of the electorate, condemns the youth to voiceless-ness and frustration.
The unfortunate reality is that rather than put effort into mobilization and reform, BiH youth have so far opted-out of the system entirely. 90 percent of Bosnian youth would leave the country for an ‘extended period’ if given the opporunity, up from 62 percent in the year 2000, according to a 2012 Prism research survey.
The pessimism of young people is well founded. The political landscape is discouraging-with sclerotic and ineffectual official institutions, the corruption of the NGO sector, and ingrained systemic biases. In the current system, youth would be hard-pressed to see their concerns addressed, not least through official channels
Despite significant obstacles, February’s ‘Bosnian Spring’ saw the mobilization of young people and tangible political change. Although the protests were short-lived, several lessons can be drawn from recent civic activism. Real agency and change depend upon both the ability of the youth to sustain “Spring’s” momentum, and the willingness of the government to adapt. With greater cooperation, broader systemic change, and youth inclusion may be possible.
Outmoded and ineffectual youth institutions, have consistently failed to provide an outlet for the concerns of the next generation. The public face of youth policy, the state-level Commission for Coordination of the Youth issues in Bosnia (CCYI Bosnia) is a paper tiger—failing to establish a baseline definition of who constitutes “youth” in BiH. From the state to municipal governments, youth policy is inconsistently implemented. Nearly a third of municipalities in Bosnia lack youth officers, discouraging political participation and engagement with the current system. The active participation of younger voters requires institutional backing: emergent political will needs to be nurtured and given systemic support.
In the present unsupportive climate, the UNDP in 2012 found that only 13% of young people believe that they can impact the political landscape. With political parties largely uninterested in courting the youth vote, widespread disaffection and exclusion seems an unbreakable cycle. Partisan politics have effectively left younger voters disenfranchised. Youth have historically held less than six percent of the seats at the state, federal and cantonal levels.
Existing political parties offer little incentive for youth to get involved in parliamentary politics. While the ruling Alliance of Independent Social Democrats (SNSD) and the Party of Democratic Action (SDA) have youth wings, recruiting and sustained mobilization have failed. Despite half-hearted forays into social media, parties like the SNSD have failed to gain traction amongst younger voters. In the 2012 elections, the Youth Information Agency of Bosnia (OIA) found that a mere six percent of the youth electorate were members of political parties. Absent a political rallying point equivalent to the force of established parties and platforms, a sustained youth political messaging campaign is a difficult task.
Civil society organizations in BiH have also largely failed to offer any significant redress. In a system widely regarded as kleptocratic and corrupt NGOs face a lose-lose situation -either beholden to international donors, or cowed into submission by local authorities. In the rare instance in which youth advocacy falls within the funding parameters of international donors, and poses no threat to domestic governmental actors, NGOs have the potential to further youth activism. Such activism often comes with a price though: NGOs, which have promoted youth issues in the face of government opposition, (e.g, Oštra Nula in 2011) face discriminatory fines and intimidation tactics by local bureaucrats.
Despite significant obstacles, it would be precipitous to write-off the NGO sector completely. NGOs such as KULT and the Youth Information Agency (OIA) continue to organize civic engagement activities such as “Youth Activism Days” aiming to reverse the trend of exclusion from the political process. The OIA’s website offers easily-accessible information on events and campaigns affecting youth, attempting to solidify and normalize civic activism. (http://www.oia.mladi.info/)
Given the incredible systemic bias against youth, it would seem unlikely that broad-based mobilization would be possible. Yet with environmental protests transitioning into broad based civic activism in 2012, BiH civil society has arguably “woken up.” Banja Luka’s “The Park is Ours” (Park je Naš) protest movement (May- October 2012), aimed at broad socio-economic reform, and set the precedent for civic activism amongst this generation’s youth. Park demonstrated that working with the NGO sector was not only a possibility but a tangible strategy. Park moved beyond parochial grievances, inaugurating a form of civil protest, which could unite various cross-sections of society. Shared concerns such as corruption, and lack of adequate medical care, were reframed as universal goods outside of the traditional partisan political dialogue.
This past February, popular movements resurfaced. Heralded as the “Bosnian Spring,” protests led by workers’ movements in Tuzla set off a domino effect throughout the Federation. Youth organizations like Omladinski Pokret Revolt soon carved out a place for themselves in the emergent civic movement , with increasingly vocal anti-establishment statements to the press and change-oriented postings on new media.
The Tuzla protest and similar movements across the country were perhaps poorly coordinated but surprisingly decisive outcomes including the resignation of the notably corrupt prime ministers of the Tuzla, Sarajevo and Bihac cantons.
The protests proved, however unintentionally, that youth have the power to effect change and to form broad-based coalitions.
Where does BiH youth stand after the, albeit brief, ‘Spring?’
The legacy of February’s protests is somewhat checkered. While the protests proved that civic activism is possible in BiH, they also revealed that existing institutions are insufficient to sustain such activism. “Plenums,” or improvised civic forums born of February’s unrest, seemed to offer the desired outlet for popular participation-for both youth and the population writ large.
However, if youth seek to engage more with civil society, they need to move beyond plenums and take lessons instead from the ‘Park’ movement’s success. Rather than giving in to a permanent state of disaffection, youth should engage with the—albeit limited—conventional outlets open to them.
Naša Stranka, for example, the civic- and youth oriented political party has shown a willingness to engage with youth and to advocate for their concerns. Their gains in the 2012 local elections and 2014 general elections, have proven them an emergent, politically viable “alternative” to stalwart politicians. The non-governmental sector is another avenue open to BiH youth. While cautious optimism is always warranted when approaching the NGO sector the grassroots mobilization of such organizations, borne out by “Park’s” efficacy, is worth exploring further as an avenue to rally youth.
The young electorate faces a host of obstacles, which require dedication, resolve and trust to overcome Whether the youth will rise to the occasion, and reinvigorate the Bosnian Spring remains to be seen.
Allison Sorkin je analitičar politićkog rizika sa sjedištem u New Yorku, a specijalista je za zapadni Balkan.
Alllison Sorkin is a political risk analyst based in New York, specializing in the Western Balkans.
Odgovornost za informacije i gledišta iznesena u ovom članku, isključivo leži na autorima i nužno ne odražavaju mišljenje urednika Dialogue - BiH2.0 – Dijalog, njegovog savjetodavnog odbora, Tufts univerziteta, partnera, pobornika i donatora.
Responsibility for the information and views set out in this article lies entirely with the authors, and do not necessarily reflect the opinion of the Dialogue - BiH2.0 - Dijalog Editors, its Advisory Board, Tufts University, Partners, Supporters and Donors.}