Ostalo je još pet mjeseci do 20. godišnjice Dejtonskog sporazuma. Bosna i Hercegovina (BiH) vlada mir, a nedavno je potpisala sporazum sa Evropskom unijom da počne dugi put za pristupanje. Zemlja se i dalje suočava sa mnoštvom problema: ekonomska stagnacija, visoka stopa nezaposlenosti, odliv mozgova, korupcija, otrovni napadi etno-nacionalizma, suđenje za ratne zločine i uveliko neefikasna i nefunkcionalna vlast na svim nivoima. Kod nekih vlada osjećaj da je BiH u višegodišnjoj krizi. I sve ovo se sada dalje komplikuje složenim geopolitičkim okruženjem BiH susjedstva.

S druge strane, ima nekih koji prosuđuju da je BiH odmakla od poslijeratne faze i da joj više nije potreban Ured visokog predstavnika. I u međunarodnoj zajednici vlada virtualna jednoglasnost da političari i građani u BiH treba da preuzmu punu odgovornost kako bi riješili mnoge izazove u zemlji bez uplitanja spolja. Nova inicijativa EU radi na ovom principu. Ali ima i cinizma u ovoj ocjeni koja proturiječi neuspjehu suočavanja sa stvarnošću. Ima čak i onih koji misle da je BiH na sporom ali neumitnom putu prema većoj stabilnosti i sigurnosti. Zaista sporom.

A ipak ima i neke mudrosti i istine u svim tim perpektivama i ja želim da na njima gradim dva prijedloga. Prvo, pretpostavimo da je BiH sada u uvjerljivo boljem stanju nego prije dvadeset godina. Drugo, priznajmo da je, uprkos svim problemima, zemlja u ponešto jačoj poziciji da ih efikasno riješi nego ikad ranije. Drugim riječima, pretpostavimo zbog argumenta da je poslovična čaša napola puna, a ne napola prazna.

Imajući na umu te prijedloge, možda će predstojeća 20. godišnjica Dejtona više biti obilježavanje mira koju je donio BiH ili, kao što je tako često slučaj sa ranijim godišnjicama Dejtona, prilika za govore i konferencije na kojima se prežvakavaju uspjesi i nedostaci Dejtona.

Zašto onda ne iskoristiti obilježavanje kao povoljnu priliku da se redefiniše novi ugovor između BiH i međunarodne zajednice da bi se ubrzao korak reformi i osiguralo da do 2025. zemlja bude u poziciji da u cjelosti ostvari obećanje i potencijal u okviru euro-atlantskih i globalnih zajednica?

Donijeti agendu za novi ugovor neće biti lako, a nema ni vremena. Poput onog što su uradili prije Dejtona, Evropa i SAD treba odmah da preuzmu vođstvo u radu sa vlastima BiH kako bi se definisali cilj i omjer.

Fokus novog postdejtonskog sporazuma treba da bude na ciljevima koji jasno idu izvan postojeće liste poslijeratnih pitanja i, posebno, na koracima koji se – usuđujem se reći –fokusiraju na gradnji mjera efikasne nacije i institucija, da se pripremi BiH, ne samo za konačnu integraciju u EU, nego za hitniju potrebu da se izgradi zemlja koja je sposobna da funkcioniše kao samostojeća država bez direktnih međunarodnih intervencija u njene poslove.

Naravno, biće otpora za svaki ozbiljan poziv za stvarnu reformu u BiH. Neki koji će vidjeti 20.godišnjicu kao priliku da insistiraju na vraćanju Dejtona 1995, u čemu su se čak i oni koji su formulisali Sporazum složili da je nesavršen i da mu treba revizija od momenta kad je iniciran. BiH se ne može vratiti u prošlost. Rat je ostavio mnoge ožiljke koji neće iščeznuti a mir koji je uslijedio uglavnom je bio hladni mir. Ali cijepanje ove male zemlje na čak manje anahronične etničke feude nema nikakvog smisla ni na jednom nivou u 21. vijeku.

Ukratko, 20.godišnjica Dejtonskog sporazuma mora biti više od obilježavanja i nabrajanja uspjeha i nedostataka. Trenutak je da se prizna da se temelj koji je postavio Dejtonski sporazum dovoljno učvrstio da se izgradi BiH koja ima šansu za svjetliju budućnost. Umjesto da se samo odražava, divi ili cjepka na tom temelju, BiH i međunarodna zajednica treba da iskoriste 20.godišnjicu da podignu postdejtonsku superstrukturu koja će držati zemlju sigurno i sa zavidnim obećanjem za budućnost.

It is now just five months until the 20th anniversary of the Dayton Accords. Bosnia and Herzegovina (BiH) is at peace and has recently signed an agreement with the European Union to begin the long road to accession. The country still faces a host of problems: economic stagnation, high employment, brain drain, corruption, toxic bouts of ethno-nationalism, war crimes prosecution, and too much dysfunctional government at all levels. For some BiH has the feel of a rolling crisis. And all this is now further complicated by the complex geopolitical environment of BiH’s neighborhood.

On the other hand, there are some who argue that BiH has moved beyond the post-war phase and is no longer in need of the Office of the High Representative. Indeed, there is virtual unanimity in the international community that BiH politicians and citizens should take full responsibility for fixing the country’s many challenges without any outside interference. The new EU initiative works on this principal. But there is a cynicism in this assessment which belies a failure to confront reality. Finally, there are even some who argue that BiH is on a slow but inexorable path toward greater stability and security. Slow indeed.

Yet, there is some wisdom and truth in all these perspectives, and I want to build on them to make two propositions. First, let’s assume that BiH is now plausibly better off than it was twenty years ago. Second, let’s grant that, despite all its problems, the country is also in a somewhat stronger position to address them than ever before. In other words let’s assume for the sake of argument the proverbial glass is half full, not half empty.

With these propositions in mind, perhaps the upcoming 20th anniversary of Dayton should be more than a commemoration of the peace it brought to BiH or, as so often the case with past Dayton anniversaries, an occasion for speeches and conferences which rehash Dayton’s successes and shortcomings.

Why not use the commemoration as an auspicious opportunity to redefine a new compact between BiH and the international community that quickens the pace of reform to ensure that by 2025 the country is in a positon to achieve its full promise and potential within the Euro-Atlantic and global communities?

Setting an agenda for a new compact will not be easy and time is short. Somewhat as they did before Dayton, Europe and the US should take the lead in working immediately with the BiH authorities to define its scope and scale.

The focus of the new post-Dayton compact should be on goals that clearly move beyond the standing list of post-war issues and, specifically, on steps which—dare it be said—focus on effective nation and institution building measures that prepare BiH, not just for eventual EU integration, but for the more pressing need to build a country capable of functioning as a free-standing state without any direct international intervention in its affairs.

There will of course be resistance to any serious call for real reform in BiH. Indeed some will see the 20th anniversary as an opportunity to insist on returning to the 1995 Dayton, which even the drafters of the Agreement agreed was imperfect and in need of revision from the moment it was initialed. BiH cannot return to the past. The war left many scars which will not disappear, and the peace that followed has been mostly a cold one. But carving up this small country into even smaller anachronistic ethnic fiefdoms makes no sense in the 21st century on any level.

In sum, the 20th anniversary of the Dayton Accords must be more than a commemoration and a reckoning of successes and shortcomings. It is a moment to acknowledge that the foundation laid by the Dayton Accords has solidified sufficiently to build a BiH that has a chance at a brighter future. Rather than simply reflect on, admire, or chip away at that foundation, BiH and the international community should use the 20th anniversary to erect a post-Dayton superstructure that will carry the country securely and with considerable promise into the future.