Jasmin Mujanović:

Osvrt na postizborne rezultate u Bosni u Hercegovini: Obilje nesigurnih pobjeda

Prava analiza BiH izbora biće moguća tek kad u idućim danima budu poznati potpuni rezultati glasanja. Ipak, moguće je i na ovom nivou ponuditi preliminarna predviđanja o budućim događanjima.

14.10.2014.

Jasmin Mujanović:

Bosnia-Herzegovina Post-Election Review: Fleeting Victories Abound

A complete analysis of the BiH elections will only be possible once the full results of the polls are known in the coming days. Nevertheless, it is possible at this juncture to offer some preliminary thoughts which can guide our observations of the events to come.

14.10.2014.

Da počnemo od toga da je izlaznost i dalje veliki problem BiH izbora (kao što je bilo i 2010.godine). Razlozi za to su višeznačni, kao što je pokazala nedavna studija, ali je izvjesno da su posljedica općeg razočarenja postojećim političkim procesom. Svi rezultati izbora moraju, stoga, biti prihvaćeni u kontekstu takve depresivne dinamike.

Na primjer, Bakir Izetbegović je osvojio mjesto bošnjačkog člana u državnom predsjedništvu sa jedva 33% glasova. Ostaje da se vidi da li će, s obzirom na ove rezultate, respektivni ‘pobjednici’ ovih izbora (to jest, SDA, HDZ i SNSD) protumačiti njihove procente kao ‘popularne’ mandate ili, što je tačnije, kao još jedan potencijalno nesiguran konopac za spasavanje koji su dobili od izbornog tijela.

Posebno je, na prvi pogled, upečatljiva plima podrške stranci SDA. Međutim, kad se pobliže pogleda, možemo vidjeti da reformske i partije lijevog centra (po BiH standardima) i dalje uživaju podršku zavidnog broja glasača. Jasno je, na primjer, da je propast SDP-a na izborima bio poklon za novoformiranu stranku DF. Tako se desilo da su, DF i SDP odnijeli približno 25% glasova u Federaciji – što je slično njihovim rezultatima iz 2010. Ako u ovo uključimo i SBB, partiju koja je konzervativnija ali se ipak predstavlja kao ‘umjerena’, možemo zaključiti da su nominalno ‘reformski orijentirane’ stranke u većem dijelu dva entiteta dobile blizu 40% glasova. Dodamo li ovom broju i HDZ 1990, ovaj broj se ustvari približava procentu od 50%.

Neki mogu cjepidlačiti o karakterizaciji politike ovih stranaka kao ‘reformske’ ili ‘ljevičarske’ ali jedno je sigurno: postoji čvrsto biračko tijelo za promjene u BiH u cjelini. Ovo se posebno vidi ako se razmotre rezultati u RS-u. Ne iznenađuje sposobnost Milorada Dodika da zadrži svoje mjesto entitetskog predsjednika, ali pobjeda Mladena Ivanića predstavlja značajan pomak; razbijanje srpskog bloka u BiH, slično razvoju u bošnjačkim i hrvatskim zajednicama u ranijem periodu. Sa srpskim članom u državnom predsjedništvu i možda čak i RS zakonodavstvu u rukama ‘opozicije’ napokon možemo očekivati drugačiju političku debatu u srpskoj zajednici u BiH. Ovo može i ne mora značiti skori ulazak BiH u EU ali nedvojbeno predstavlja najveću takvu priliku od 2006.

Kako će se srpska politika u BiH razvijati takođe uveliko zavisi od udjela povratnika na listi koalicija ‘Domovina’. Dok ovo pišemo, preliminarne brojke ukazuju da sada u RS skupštini ima šest poslanika iz liste koalicija ‘Domovina’, i još nekih u državnom parlamentu. Ako je to tačno, ovo će predstavljati najveću političku pobjedu za povratničku populaciju u BiH od kraja rata. Šta više, ako ovi poslanici pomognu u formiranju vladajućeg SDS-PDP bloka u RS, što se vrlo lako može desiti, onda zaista možemo govoriti o velikoj promjeni na istoku BiH.

Srpska utrka nudi nam još nešto: uspon i pad Željke Cvijanović. Premijerka RS-a (uskoro bivša?) izbila je kao Dodikov kandidat u martu prošle godine ali se otada bori da se pojavi i kao neko ko je više od poslušnika predsjednika. Implikacije ovog odbacivanja mogle bi biti paradigmatične. I SDA i HDZ imaju teški balast u vrhu i oba njihova lidera će sada biti u drugom i konačnom mandatu kao predsjednici države. Nesumnjivo je da će i Bakir Izetbegović i Dragan Čović, kao i Željko Komšić prije njih, nastaviti dugotrajnu političku karijeru kad im istekne mandat u Predsjedništvu. Ali ko će ih zamijeniti u izvršnoj vlasti? I hoće li ti kandidati biti u stanju da diktiraju podršku potrebnu da dobiju takve položaje, čak i ako su stekli zavidan ugled.

Na duže staze, najveći pobjednik ovih izbora može ustvari biti DF. Komšić u Emiru Suljagiću ima jasnog, sposobnog i odlučnog nasljednika. U 2018, kad će se SDA nesumnjivo boriti da ponudi kredibilnog predsjedničkog kandidata, DF će biti u stanju da ponudi iskusnijeg Suljagića kome u međuvremenu neće nedostajati autoritet za uspjeh liste koalicija ‘Domovina’. Šta više, sada možemo očekivati masovni odlazak iz redova SDP-a, a DF je jedino razumno mjesto za te kandidate i pristalice. Nije vjerojatno da će SBB, čiji je kandidat Fahrudin Radončić potukao Suljagića na drugom mjestu u predsjedničkoj utrci, kapitalizirati propast SDP-a na sličan način i samo će oslabiti, dok DF bude jačao svoj uticaj na ljevičarsko izborno tijelo.

Ipak, prije svega, nadajmo se brzom i transparentnom formiranju vlade. Ne smije se ponoviti postizborni cirkus 2010, kad je trebalo šesnaest mjeseci da se formiraju vlade na nivou države i Federacije. Transparentna vlada i dinamična uloga opozicije mogu, barem privremeno, spriječiti dalje ulične proteste, ako svi uključeni imaju i jotu instinkta za samoočuvanje. S druge strane, još jedna cinična i razorna ‘podjela plijena’, kao 2010, može biti istinski kažnjena i to prije nego što iko u političkom establišmentu povjeruje da se to može dogoditi.

I u ovome je suština problema. Nesreća BiH nije u ovoj ili onoj posebnoj stranci. Milorad Dodik neće više dobiti svoj ‘nezavisni’ projekt, niti će Dragan Čović dobiti svoj ‘treći entitet’ ili Bakir Izetbegović potpuno utopiti Bosance u more Bošnjaka. Problem je institucionalni: Daytonski ustavni poredak nema sam po sebi mehanizme koji dozvoljavaju uspješnu reformu – kao što ilustruje sramno neimplementiranje odluke Sejdić-Finci. Promjena u BiH će morati proisteći izvana – sa ulica, od građana, kao što smo vidjeli u februaru. Pitanje glasi: kad počne oluja ko će, ako ima iko, iz postojećih struktura biti u stanju da kontroliše taj bijes.

To begin with, with a marginally worse figure than in 2010, turnout continues to be a major problem in BiH elections. The reasons for this are multifaceted, as a recent study concluded, but are certainly in large part due to a general disillusionment with the existing political process. All the election results must thus be taken in the context of such a depressing dynamic.

Bakir Izetbegović, for instance, won the Bosniak seat of the state presidency with barely 33% of the vote. It remains to be seen whether, given these results, the respective “victors” of these elections (namely, the SDA, HDZ, and SNSD) will interpret their percentages as “popular” mandates or, more accurately, another, potentially fleeting, lifeline from the electorate.

In particular, the surge in SDA support is, at first glance, striking. On closer examination, however, we can see that reform and left-of-center parties (by BiH standards) continue to enjoy the support of a sizeable chunk of the electorate. It’s clear, for instance, that the collapse of the SDP at the polls was a boon for the newly formed DF. Nevertheless, between the two, the DF and SDP won approximately 25% of the vote in the Federation—akin to their 2010 results. If we include in this total the SBB, a party though more conservative which has nevertheless presented itself as “moderate” (nationally speaking), we can conclude that nominally “reform-oriented” parties in the larger of the two entities won nearly 40% of the vote. If we then add the HDZ1990 to this total, this number actually begins to inch towards 50%.

Some may quibble over the characterization of these parties’ policies as “reformist” or “leftist” but this point stands: there is a consistent constituency for change in BiH, as a whole. This is especially clear when examining the results in the RS. Milorad Dodik’s ability to hang-on to his own post of entity president was unsurprising but the victory of Mladen Ivanić represents a significant development; namely, the fracturing of the Serb bloc in BiH, following similar developments in the Bosniak and Croat communities in years prior. With the Serb post of the state presidency and possibly even the RS legislature in “opposition” hands, we may finally begin to see a substantive policy debate in the Serb community in BiH. This may or may not mean immediate movement on BiH’s EU accession path but it represents arguably the biggest such opportunity since 2006.

How Serb politics in BiH will develop also depends greatly on the performance of the returnee “Homeland” list. As of this writing, preliminary figures suggest as many as six Homeland delegates now sitting in the RS assembly and another in the state parliament from the RS. If accurate, this will represent the biggest political victory for the returnee population in BiH since the end of the war. If, moreover, the Homeland delegates become instrumental in the formation of a governing SDS-PDP bloc in the RS, as they may very well have to be, then we may be in for major changes in eastern BiH, indeed.

The Serb races offer us something else: the rise and fall of Željka Cvijanović. The (soon to be former?) Prime Minister of the RS emerged as a Dodik-backed candidate in March of last year but since then has struggled to appear as anything other than the President’s proxy. The implications of this rejection could be paradigmatic. Both the SDA and HDZ are likewise top heavy outfits and both their leaders will now be in their second and final mandates as state presidents. Undoubtedly, both Bakir Izetbegović and Dragan Čović, as Željko Komšić before them, will go on to have long-lasting political careers once their presidency terms have expired. But who will replace them in the executive branch? And will these candidates be able to command the kind of support necessary to win such posts, even with established brands attached to their names?

In the long run then, the biggest winners of these polls may in fact be the DF. In Emir Suljagić, Komšić has a clear, capable, and determined heir-apparent. In 2018, when the SDA will undoubtedly struggle to produce a credible presidential candidate, the DF will be able to produce a more experienced Suljagić, who will claim no small amount of authorship for the success of the “Homeland” list in the intervening period. Moreover, we can now expect a mass exodus from the ranks of the SDP and the DF is the only sensible place for these candidates and supporters to go. The SBB, whose Fahrudin Radončić beat Suljagić to second place in the presidency race, is unlikely to capitalize on the SDP’s collapse in similar fashion and will only grow weaker as the DF strengthens its grip on the left electorate.

Above all, however, let us hope for a prompt and clear government formation process. The post-2010 circus, where it took sixteen months to form governments at the state and Federation level, cannot be repeated. A clear government and opposition dynamic may, temporarily at least, stave off further street protests, if all involved have even an iota of self-preservation instincts. On the other hand, another cynical and disastrous round of “division of spoils,” as in 2010, may be punished severely indeed, and much sooner than anyone in the political establishment may believe possible.

And in this is the crux of the problem: BiH’s woes are not with this or that particular party. Milorad Dodik will no more obtain his “independence” project than Dragan Čović will receive his “third entity” or Bakir Izetbegović will completely drown the country’s Bosnians in a sea of Bosniaks. The problem is institutional: it is the Dayton constitutional order itself which has no mechanisms allowing for or rewarding reform—as the shameful non-implementation of the Sejdić-Finci decision illustrates. Change in BiH will have to come from without—from the streets, from the citizens, as we began to see in February. The question now is: when the storm comes, who, if anyone, in the existing structures will be able to weather and direct its fury?

Jasmin Mujanović je doktorski kandidat na Političkim naukama na York univerzitetu i gostujući predavač na Institutu Harriman na Columbia univerzitetu. Njegovo doktorsko istraživanje fokusira se na proces demokratizacije u poslijeratnoj Bosni i Hercegovini, sa širim interesom za ulogu koju protesti i socijalni pokreti igraju u post-autoritarnoj demokratskoj konsolidaciji. Njegovi spoljnopolitički komentari objavljeni su u New York Timesu, Al Jezeeri, openDemocracy, Harriman Magazinu, Balkanist Magazinu, i mnoštvu publikacija.

Jasmin Mujanović is a PhD candidate in Political Science at York University and a visiting scholar at the Harriman Institute at Columbia University. His doctoral research focuses on the democratization process in post-war Bosnia-Herzegovina, with a broader interest in the role protests and social movements play in post-authoritarian democratic consolidation. His foreign affairs commentary has appeared in the New York Times, Al Jazeera, openDemocracy, the Harriman Magazine, Balkanist Magazine, and host of other publications.

Tekst je prvobitno objavljen na Balkans in Europe Policy Blog, i objavljuje se uz dozvolu autora (14.10.2014). [prevod: Dijalog BiH2.0]

This article was originally published on the Balkans in Europe Policy Blog and is re-published with the permission from the author (14.10.2014).

Odgovornost za informacije i gledišta iznesena u ovom članku, isključivo leži na autorima i nužno ne odražavaju mišljenje urednika Dialogue - BiH2.0 – Dijalog, njegovog savjetodavnog odbora, Tufts univerziteta, partnera, pobornika i donatora.

Responsibility for the information and views set out in this article lies entirely with the authors, and do not necessarily reflect the opinion of the Dialogue - BiH2.0 - Dijalog Editors, its Advisory Board, Tufts University, Partners, Supporters and Donors.}

DIALOGUE - BIH2.0 - DIJALOG je posvećena promociji otvorenog pristupa politici, informacijama i djelovanju vlasti, na prostoru Bosne i Hercegovine.
DIALOGUE - BIH2.0 - DIJALOG is committed to promoting Open Policy, Open Information, and Open Government across Bosnia-Herzegovina.

© DIALOGUE - BIH2.0 - DIJALOG (2015)