MMF / IMF:

Zapadni Balkan: 15 godina ekonomske tranzicije

Regionalna ekonomska pitanja - Specijalni izvještaj Zemlje Zapadnog Balkana doživjele su veliku ekonomsku transformaciju tokom posljednjih 15 godina i mnoge više nije moguće prepoznati ako se pogleda gdje su bile na prelasku iz prošlog u ovaj vijek. Nakon devedesetih godina prošlog vijeka koje su bile obilježene sukobima, ove zemlje su pokrenule sveobuhvatnu obnovu i reforme svojih privreda. Otvorile su se za globalnu trgovinsku razmjenu i sve se više okretale izvozu, uloga privatnog sektora u njima je povećana, ukinule su propise koji su gušili razvoj poslovanja i počele da grade institucije neophodne kao podrška tržišnom sistemu. Izgrađeni su bankarski sistemi - u nekim slučajevima bukvalno od nule - uz pomoć stranog kapitala i znanja. Rezultat ovih napora je snažan privredni rast, značajan porast dohodaka i životnog standarda i unaprijeđena makroekonomska stabilnost.

24.03.2015.

MMF / IMF:

The Western Balkans: 15 Years of Economic Transition

Regional Economic Issues - Special Report The countries of the Western Balkans have undergone a major economic transformation over the last 15 years, and many are unrecognizable compared with where they stood at the turn of the century. Following the conflict-ridden 1990s, these countries set out to comprehensively rebuild and reform their economies. They opened up to global trade and became increasingly export-oriented, expanded the role of the private sector, dismantled regulations that stifled business development, and began to build institutions needed to support a market system. Banking systems were built up—literally from scratch in some cases—with the aid of foreign capital and know-how. The result of these efforts has been robust economic growth, a significant rise in incomes and living standards, and enhanced macroeconomic stability.

24.03.2015.

Zemlje Zapadnog Balkana doživjele su veliku ekonomsku transformaciju tokom posljednjih 15 godina i mnoge više nije moguće prepoznati ako se pogleda gdje su bile na prelasku iz prošlog u ovaj vijek. Nakon devedesetih godina prošlog vijeka koje su bile obilježene sukobima, ove zemlje su pokrenule sveobuhvatnu obnovu i reforme svojih privreda. Otvorile su se za globalnu trgovinsku razmjenu i sve se više okretale izvozu, uloga privatnog sektora u njima je povećana, ukinule su propise koji su gušili razvoj poslovanja i počele da grade institucije neophodne kao podrška tržišnom sistemu. Izgrađeni su bankarski sistemi - u nekim slučajevima bukvalno od nule - uz pomoć stranog kapitala i znanja. Rezultat ovih napora je snažan privredni rast, značajan porast dohodaka i životnog standarda i unaprijeđena makroekonomska stabilnost.

Međutim, sa procesom strukturne transformacije se zastalo sredinom 2000-tih, zbog toga što se on suočio sa ličnim interesima i usljed zamora od reformi koji je nastupio, taj proces je ostao nedovršen. Do izbijanja globalne finansijske krize, pokretač rasta u zemljama Zapadnog Balkana bili su više velika globalna likvidnost i neodrživi kapitalni prilivi, nego stvarni napredak u ekonomskim reformama. Jasni dokazi o slabosti u ekonomskom modelu regiona mogu se naći u izuzetno visokim stopama nezaposlenosti, koje su ostale iznad 20% u mnogim zemljama čak, i na vrhuncu buma u periodu prije krize.

Rast u postkriznom periodu u zemljama Zapadnog Balkana nije bio impresivan. Privredna aktivnost u spoljašnjem okruženju je usporena, ali ono što koči približavanje nivoima dohotka u bogatijim privredama Evropske unije je nedovršen proces reformi. Čak i brži rast, sam po sebi, možda i nije dovoljan. Također je potrebno da zemlje Zapadnog Balkana otvaraju nova radna mjesta kako bi preokrenule negativna kretanja na tržištu rada, koji mnoge ljude ostavljaju u nepovoljnom položaju.

Šta, onda, treba da se uradi? Očuvanje makroekonomske stabilnosti je od najveće važnosti za trajni rast. Potrebno je sačuvati ono što je postignuto u ranijem periodu u smislu niske inflacije. Zemlje koje se suočavaju sa visokim fiskalnim deficitima i visokim nivoima javnog duga treba hitno da rješavaju ova pitanja; druge treba da postepeno ponovo akumuliraju fiskalne rezerve. U cijelom regionu su potrebna ulaganja u sektore razmjenljivih roba da bi se podstakao izvoz i smanjili veliki vanjskotrgovinski deficit i deficit računa tekućih transakcija u platnom bilansu. Pored toga, potrebno je riješiti i pitanje visokog nivoa problematičnih kredita, kako bi kreditna aktivnost mogla ponovo da raste i olakša oporavak. Razvoj nebankarskih finansijskih tržišta bi pomogao da se diversifikuju izvori finansiranja.

Ponovno pokretanje temeljnih strukturnih reformi je ključni prioritet ekonomske politike za region. Mnoga neefikasna državna ili društvena preduzeća tek treba privatizovati; problemi u vezi sa konkurentnošću, uključujući previše birokratije i loše upravljanje, morat će se riješiti kako bi privatni sektor, kao ključni pokretač razvoja, mogao da napreduje; a naslijeđene prakse, koje sprečavaju porast zaposlenosti i dovode do poremećaja na tržištu rada, morat će da budu ukinute.

EKONOMSKA TRANSFORMACIJA NA ZAPADNOM BALKANU

Nakon što su provele veći dio 1990-ih u sukobima, zemlje Zapadnog Balkana su doživele značajnu transformaciju u posljednjih 15 godina. One su napravile tranziciju ka tržišnim sistemima, privatizovale mnoga neefikasna državna i društvena preduzeća, brzo usvojile moderne bankarske sisteme i povećale orijentaciju svojih privreda ka inostranim tržištima. Rezultat je bio značajno približavanje nivou životnog standarda njihovih bogatijih susjeda u naprednim ekonomijama Evropske unije. Međutim, tempo strukturnih reformi bio je razočaravajući, usljed kombinacije reformskog zamora, otpora onih koji imaju određene lične interese, komplikovanih političkih odnosa koji su predstavljali ograničenje za reformske napore, kao i odlaganja članstva u Evropskoj uniji. Ako pogledamo unazad, dio procesa nadoknađivanja propuštenog zasnivao se na neodrživim prilivima u godinama koje su neposredno prethodile globalnoj finansijskoj krizi. Region se tako još uvijek bori sa naslijeđem iz perioda buma i nezavršenom tranzicijom. Kao rezultat toga, zemlje Zapadnog Balkana i dalje znatno zaostaju za novim članicama Evropske unije u pogledu ekonomske transformacije i nivoa dohotka, koji iznosi oko trećinu dohotka u naprednim privredama EU. Energično oživljavanje reformskog zamaha bit će od suštinskog značaja za poboljšanje životnog standarda i oživljavanje procesa približavanja prihoda.

The countries of the Western Balkans have undergone a major economic transformation over the last 15 years, and many are unrecognizable compared with where they stood at the turn of the century. Following the conflict-ridden 1990s, these countries set out to comprehensively rebuild and reform their economies. They opened up to global trade and became increasingly export-oriented, expanded the role of the private sector, dismantled regulations that stifled business development, and began to build institutions needed to support a market system. Banking systems were built up—literally from scratch in some cases—with the aid of foreign capital and know-how. The result of these efforts has been robust economic growth, a significant rise in incomes and living standards, and enhanced macroeconomic stability.

However, the process of structural transformation began to stall in the mid-2000s, in the face of vested interests and as reform fatigue set in, and remains incomplete. By the time of the global financial crisis, growth in the Western Balkans was driven more by ample global liquidity and unsustainable capital inflows than by real progress in economic reform. Clear evidence of the weakness in the region’s economic model can be found in the extremely high unemployment rates, which remained above 20 percent in many countries even at the height of the precrisis boom.

Growth in the postcrisis period in the Western Balkan countries has been lackluster. The external environment has been weak, but it is the incomplete reform process that is holding back convergence to income levels of richer European Union economies. And faster growth, in itself, may not be enough. The Western Balkan countries also need to generate jobs to reverse the weak labor market outcomes that are leaving so many behind.

What, then, needs to be done? Preserving macroeconomic stability is paramount for durable growth. Previous gains in terms of low inflation should be safeguarded. Countries that are facing high fiscal deficits and public debt need to tackle them urgently; others should gradually rebuild fiscal buffers. Everywhere in the region, investment in the tradable sectors is needed to boost exports and reduce large trade and current account deficits. In addition, high levels of nonperforming loans need to be addressed so that credit can grow again and facilitate the recovery. The development of nonbank financial markets would help diversify sources of funding.

Embarking anew on deep structural reform is a key policy priority for the region. Many inefficient state- or socially-owned enterprises remain to be privatized; competitiveness problems, including red tape and weak governance, will have to be addressed if the private sector, the key engine of growth, is to flourish; and legacy practices that prevent the expansion of employment and distort labor markets outcomes will need to be dismantled.

ECONOMIC TRANSFORMATION IN THE WESTERN BALKANS

After spending much of the 1990s mired in conflict, the Western Balkan countries have experienced a notable transformation over the last 15 years. They have transitioned toward market-based systems, privatized many inefficient state- and socially-owned enterprises, rapidly adopted modern banking systems, and enhanced the external orientation of their economies. The result has been a significant catch-up in living standards relative to their richer neighbors in advanced European Union economies. However, the pace of structural reform has been disappointing, owing to a combination of reform fatigue, resistance from vested interests, difficult politics that have constrained reform efforts, and delayed membership in the European Union. And in hindsight, part of the process of catching up was driven by unsustainable inflows in the years leading up to the global financial crisis. The region is thus still coping with the legacies of the boom period and incomplete transition. As a result, the Western Balkan countries still lag well behind the New Member States of the European Union in terms of economic transformation and income levels, which are around one-third those in Advanced EU economies. Vigorously reviving the reform momentum will be essential to improve living standards and revive income convergence.

Privrede zemalja Zapadnog Balkana su doživjele značajnu transformaciju. Dok su ostale rastuće evropske privrede mirno izašle iz komunizma i prešle u demokratiju, mnoge zemlje Zapadnog Balkana provele su veći dio devedesetih godina prošlog vijeka zahvaćene razornim sukobom. Ipak, iako je sukob prouzrokovao velika razaranja i zaustavio ekonomski preobražaj regiona, tokom ove decenije započete su značajne strukturne reforme koje su potom nastavljene kada su se sukobi smirili. Od tada su zemlje Zapadnog Balkana napravile impresivne pomake u ponovnoj izgradnji svojih ratom razorenih privreda i napredovale u tranziciji ka tržišnim ekonomijama. Veliki broj državnih ili društvenih preduzeća su privatizovana, čime je udio privatnog sektora u privrednoj djelatnosti utrostručen. Zemlje su ukinule mnoge zastarjele propise, dok su veliki projekti potpuno promijenili sliku infrastrukture u regionu.

U procesu prelaska ka tržišnim sistemima, ekonomije u regionu su se otvarale prema svijetu. Privrede su postale sve više izvozno orijentisane, pri čemu su BJR Makedonija i Srbija ostvarile posebno značajne pomake. To je praćeno povećanjem diversifikacije njihovih izvoznih tržišta, uz rast trgovinske razmjene u regionu i sa novim državama članicama i, istovremeno, manje oslanjanje na izvoz u napredne EU ekonomije. I baš kada su firme iz zemalja Zapadnog Balkana počele da otkrivaju nova tržišta, krenule su i strane direktne investicije (SDI) u region.

Jedan sektor koji je u potpunosti transformisan stranim investicijama je bankarstvo, čime je omogućena efikasnija alokacija kapitala. Počevši od ranih 2000-tih, strane investicije u bankarski sektor, u kombinaciji sa rastom depozita, doprinijele su većem kreditiranju privatnog sektora. Zapravo, uz rast depozita i kredita od više od 30% BDP-a od početka 2000-tih, dubina finansijskih sektora u zemljama Zapadnog Balkana se povećala više nego što je to bio slučaj u novim državama članicama u sličnim fazama tranzicije. Pored produbljivanja, došlo je do povećanja finansijske inkluzije - pristupa bankarskim uslugama za siromašne i geografski udaljene slojeve stanovništva - kao i efikasnosti bankarskog sektora, mada su i dalje ispod nivoa u novim državama članicama.

MMF je od samog početka bio neposredno angažovan u procesu ekonomske transformacije zemalja Zapadnog Balkana. Pored pružanja savjeta o ekonomskim pitanjima, MMF je imao finansijske aranžmane sa skoro svakom zemljom u regionu, često i više od jednog. Ovi aranžmani su obično imali za cilj očuvanje makroekonomske stabilnost uprkos velikoj ekonomskoj transformaciji, koju je Fond u isto vrijeme pokušavao da unaprijedi. Osim toga, MMF je pružio značajnu tehničku pomoć i obuku zemljama u regionu. Ovo je pomoglo regionu, zajedno sa naporima drugih donatora, da izgradi i postepeno poboljša ključne institucije za kreiranje ekonomske politike, bilo da se radi o zakonima koji uređuju oblast javnih finansija, ili regulatornim i nadzornim režimima za banke, između ostalog.

Sve u svemu, region je napravio značajne pomake u smislu dohodaka i životnog standarda, iako možda ne onoliko koliko se moglo očekivati. Sa prosječnim ekonomskim rastom za region iznad 5 % godišnje u periodu od 2000. do 2008. godine, dohodak po glavi stanovnika je značajno povećan i djelimično je smanjeno zaostajanje za životnim standardom najbogatijih zemalja Evrope. Ipak, približavanje nivoa dohodaka u zemljama Zapadnog Balkana ne može se smatrati potpuno zadovoljavajućim. Konkretno, nove države članice su znatno brže sustigle napredne EU ekonomije u sličnim fazama tranzicije, pa se postavlja pitanje zašto zemlje Zapadnog Balkana nisu napredovale po istoj stopi. Dio objašnjenja je i manja fizička udaljenost novih država članica od središta Evrope, što integrišu u lanac snabdijevanja u Njemačkoj. Ali drugi, više zabrinjavajući dio objašnjenja je da je približavanje dohodaka u zemljema Zapadnog Balkana bilo sporije zbog toga što su strukturne reforme sprovođene sporije i nije se napredovalo u onoj mjeri u kojoj su to činile nove države članice, naročito u oblasti izlaska države iz vlasništva i unapređenju upravljanja.

The Western Balkan economies have experienced a notable transformation. While the rest of Emerging Europe transitioned peacefully out of communism and into democracy, many Western Balkan countries spent the better part of the 1990s engulfed in a devastating conflict. Yet, while the conflict caused widespread devastation and put the region’s economic transformation on hold, significant structural reforms were initiated during this decade that were then carried forward once the conflicts abated. Since then, the Western Balkan countries have made impressive gains in rebuilding their war-torn economies and moving forward with the transition to market economies. Vast swathes of state- or socially-owned enterprises have been privatized, tripling the share of the private sector in economic activity. Countries have eliminated many legacy regulations, while large projects have completely redrawn the infrastructure landscape in the region.

As they transitioned toward market-based systems, the region’s economies opened up to the world. Economies have become increasingly export-oriented, with FYR Macedonia and Serbia experiencing particularly noticeable gains. And this has been accompanied by increasing diversification of their export markets, with greater trade within the region and with the New Member States, and, concomitantly, lesser reliance on exports to Advanced EU economies. And just as Western Balkan firms were discovering new markets, foreign direct investment (FDI) into the region also took off.

One sector that has been entirely transformed by foreign investment is banking, which has facilitated a more efficient allocation of capital. Starting in the early 2000s, foreign investment into banking, combined with increased deposit bases, boosted private sector credit. In fact, with deposits and credit rising by more than 30 percent of GDP since the early 2000s, financial sectors in the Western Balkans have deepened more than those in the New Member States at comparable stages of transition. Beyond deepening, there has been an increase in financial inclusion—access to banking services for poor and remote populations—as well as banking sector efficiency, although they remain below levels in the New Member States.

The IMF was closely engaged in the Western Balkan’s economic transformation from the start. In addition to providing advice on economic matters, the IMF has had financial arrangements with almost every country in the region, often more than once. These arrangements have typically aimed at preserving macroeconomic stability in the face of major economic transformation, which the Fund was simultaneously trying to advance. In addition, the IMF has provided significant technical assistance and training to the region. This, together with efforts from other donors, has helped the region build and gradually improve key institutions for economic policymaking, be it public finance laws or bank regulatory and supervisory regimes, among others.

Altogether, the region experienced significant gains in terms of incomes and living standards, although perhaps not as much as could have been expected. With average economic growth across the region exceeding 5 percent per year over 2000–08, income per capita increased significantly and partially closed the gap with the standards of living of Europe’s richest countries. Still, income convergence of the Western Balkans cannot be seen as entirely satisfactory. In particular, the New Member States caught up with Advanced EU economies significantly faster at similar stages of transition, which raises the question why the Western Balkans did not advance at the same rate. Part of the explanation lies in the closer physical distance of the New Member States to Europe’s core, allowing some of them to integrate into the German supply chain. But another, more troubling, part of the explanation is that income convergence in the Western Balkans was slower because structural reforms proceeded more slowly and did not advance as far as in the New Member States, particularly in the area of reducing state ownership and improving governance.

Kada se pogleda unazad, obilna globalna likvidnost kanalisana u zemlje Zapadnog Balkana kroz ulaganje u kapital u njihovim domaćim bankarskim sistemima olakšala je dijelom nadoknađivanje zaostatka kada je u pitanju rast i maskirala činjenicu da strukturna transformacija nije završena. U godinama koje su neposredno prethodile globalnoj finansijskoj krizi, povećanje priliva kapitala u zemlje Zapadnog Balkana bilo je značajno u istoj mjeri kao i priliv u srednju i jugoistočnu Evropu. U ovim prilivima kapitala posrednici su bile domaće banke, a rezultirajuća kreditna aktivnost je bila i veća od onoga što bi inače omogućili ekonomski fundamenti. Zaista, prema nekim parametrima, samo polovina povećanja učešća kredita u BDP-u u zemljama Zapadnog Balkana prije krize bi mogla da bude objašnjena ekonomskim fundamentima. To je bilo slično iskustvu u drugim rastućim evropskim privredama, iako je kreditni rast i u baltičkim zemljama i u Bugarskoj bio znatno veći nego u zemljama Zapadnog Balkana (sa izuzetkom Crne Gore, i možda Kosova) i značajno manje zasnovan na fundamentima. Ali iskustvo zemalja Zapadnog Balkana jeste bilo različito od iskustva novih država članica u jednom ključnom aspektu - prilivi u bankarski sistem prve grupe zemalja bili su uglavnom u obliku stranih direktnih ulaganja i ulaganja u kapital, a ne u vidu pozajmica od matičnih banaka i sa veleprodajnih tržišta finansiranja.

U godinama koje su neposredno prethodile globalnoj finansijskoj krizi, deficiti računa tekućih transakcija platnog bilansa porasli su u prosjeku za više od 10 % BDP-a. Naročito je Crna Gora doživjela jedno od najdrastičnijih pogoršanja računa tekućih transakcija u svijetu. Dok je nešto od ovoga bilo odraz akumulacije kapitala, veliki dio povećanja bio je usmjeren u sektore nerazmjenjivih roba, u kojima je prostor za rast produktivnosti često manji. Ovo je pogoršalo probleme regiona u pogledu konkurentnosti, relativno slabe izvozne osnove i istovremene zavisnosti od uvoza. Prednost koju većina zemalja Zapadnog Balkana daje fiksnom ili gotovo ¬fiksnom deviznom kursu otežala je potrebno prilagođavanje konkurentnosti.

Možda je najveća mana ekonomskog modela u zemljama Zapadnog Balkana hronična nedovoljna iskorištenost ljudskih resursa. U 2008. godini, na samom kraju perioda brzog rasta, stopa nezaposlenosti u regionu je i dalje bila u prosjeku viša od 20%. Nivo zaposlenosti je podjednako razočaravajuća priča, pošto on od 2000. godine varira između 40 i 45% u prosjeku, što je punih 10 procentnih poena niže nego u novim državama članicama. Zaposlenost je posebno niska među ženama i mladima, drastično niska u Bosni i Hercegovini i na Kosovu. Zašto je to tako? Prema raspoloživim dokazima, raskorak između potrebnih znanja i onih koje nezaposleni posjeduju je posebno veliki u zemljama Zapadnog Balkana, mnogo više nego u baltičkim zemljama ili u centralnoj Evropi. Štaviše, u nekim zemljama, neuspjeh u rješavanju problema vezanih za naslijeđe samoupravljanja i tzv. društvenu svojinu doprinio je nefleksibilnosti tržišta rada i de facto zaštiti onih koji su unutar tog sistema. Ovi problemi su, sa svoje strane, bili dodatno komplikovani velikim oslanjanjem regiona na doznake, koje često podižu nivo minimalnih prihvatljivih zarada (tj. zarade za koju su ljudi spremni da rade) iznad onoga što je održivo u skladu sa nivoom produktivnosti.

Kao i drugdje, došao je kraj vremena buma, ugrožavajući približavanje nivoa dohodaka. Sa izbijanjem globalne finansijske krize i s tim povezanog povlačenja globalne likvidnosti, tokovi kapitala ka zemljama Zapadnog Balkana promijenili su smjer, kao uostalom i u drugim dijelovima svijeta. Kao posljedica toga, kreditni rast je naglo usporen, a deficiti računa tekućih transakcija platnog bilansa su pali za više od 10 % BDP-a u prosjeku. Sa izuzetkom Hrvatske, ovaj pad deficita tekućih računa nije doveo i do kontrakcije BDP-a, kao što se dogodilo u drugim zemljama Evrope. Umjesto toga, rast se jednostavno usporio u većini zemalja Zapadnog Balkana. Problem je u tome što sedam godina nakon početka krize, rast u regionu i dalje nije impresivan, te je stoga i proces približavanja dohodaka zastao. Prema trenutno projektovanim stopama rasta, ekonomije zemalja Zapadnog Balkana će do 2030. godine smanjiti samo mali dio razlike u odnosu na nivoe dohotka po glavi stanovnika u naprednim EU ekonomijama. A ovdje se ne radi samo o dohotku: brži rast je potreban i da bi se stvorile mogućnosti za zapošljavanje velikog viška neiskorištene radne snage u regionu.

U nekim zemljama, izazov rasta i otvaranja radnih mjesta se usložnjava usljed potrebe da se sprovede fiskalna konsolidacija. Kao što se dogodilo i u drugim dijelovima Evrope, pokazalo se da je značajan dio rasta poreskih prihoda tokom godina ekspanzije bio cikličan, gledajući unazad, a taj dio je nestao čim je došlo do usporavanja ekonomskog rasta ili njegovog pada. Ekspanzija je također navela neke zemlje u regionu da snižavaju poreske stope. Kada je kriza izbila, zemlje Zapadnog Balkana su ustanovile da je teško smanjiti potrošnju u skladu sa padom prihoda, između ostalog i zbog toga što je njihov udio ne-diskrecionih rashoda veći nego u novim državama članicama ili naprednim EU ekonomijama. Kao rezultat, neke od zemalja, posebno Srbija i Hrvatska, sada imaju veoma visok nivo javnog duga, pogoršan upornim fiskalnim deficitima koje je neophodno smanjiti.

Važne reforme finansijskog sektora se tek trebaju sprovesti. Rješavanje pitanja visokog nivoa problematičnih kredita (NPL) je prioritet kako bi kreditna aktivnost podržala ekonomski oporavak. Rast problematičnih kredita nakon globalne finansijske krize bio je znatno veći u novim državama članicama nego u zemljama Zapadnog Balkana. Međutim, u ovoj prvoj grupi zemalja iznos problematičnih kredita počeo je da opada, dok su u drugoj grupi zemalja oni ostali na svom najvišem nivou dostignutom poslije krize, a u nekim zemljama i dalje rastu. Mada su rizici po finansijsku stabilnost ublaženi zadovoljavajućim nivoom kapitala i rezervisanja u bankama, problematični krediti će nastaviti negativno da utiču na profitabilnost i kreditni rast, ako to pitanje ne bude riješeno. Potrebna je aktivnost u više pravaca kako bi se ovaj problem riješio, uključujući bolju realizaciju sredstava obezbjeđenja, unaprijeđen okvir za održanje poslovanja i vansudska restrukturiranja, kao i otklanjanje uskih grla u preopterećenim sudskim sistemima. Reforme za jačanje nadzora i regulisanje finansijskih institucija moraju ponovo biti udvostručene. Na kraju, to je od ključnog značaja za stvaranje sredine u kojoj može da dođe do razvoja nebankarskih finansijskih institucija.

In hindsight, abundant global liquidity channeled into the Western Balkan countries through equity investment in their domestic banking systems facilitated some of the growth catch-up and masked the incomplete structural transformation. In the years leading up to the global financial crisis, the increase in capital flowing into the Western Balkans was as significant as that into Central and Southeastern Europe. These capital inflows were intermediated by domestic banks, and the resulting extension of credit went beyond what fundamentals would have warranted. Indeed, according to some metrics, only half of the precrisis increase in credit-to-GDP ratios in the Western Balkans could have been explained by economic fundamentals. This was similar to the experience in other Emerging European economies, although in the Baltics and Bulgaria credit expansions were both significantly greater than in the Western Balkans (with the exception of Montenegro, and perhaps Kosovo), and significantly less driven by fundamental. But the experience of the Western Balkan countries did differ from the New Member states in one key respect—the inflows into the banking system of the former were largely in the form of FDI and equity investment, rather than borrowing from parent banks and wholesale funding markets.

In the years leading up to the global financial crisis, current account deficits increased on average by more than 10 percent of GDP. Montenegro, in particular, experienced one of the sharpest current account deteriorations in the world. While some of this reflected capital formation, much of the increase was directed into nontradable sectors, where the scope for productivity growth tends to be lower. This exacerbated the region’s competitiveness problems, relatively narrow export bases, and concomitant dependence on imports. The preference of most Western Balkan countries for fixed or near-fixed exchange rates made the needed adjustment to the competitiveness challenge more difficult.

Perhaps the biggest flaw in the Western Balkan economic model has been the chronic underutilization of human resources. In 2008, at the tail end of the growth spurt, the unemployment rate in the region still averaged more than 20 percent. Employment levels tell an equally disappointing story, hovering between 40 and 45 percent on average since 2000, a full 10 percentage points lower than in the New Member States. Employment is particularly low among women and the young, strikingly so in Bosnia and Herzegovina and Kosovo. Why has this been so? According to available evidence, skill gaps have been particularly severe in the Western Balkans, more so than in the Baltics or Central Europe. Moreover, in some countries, failure to tackle the legacy of self-management and so-called social ownership has contributed to labor market rigidity and de facto protection for insiders. These problems have, in turn, been compounded by the region’s heavy reliance on remittances, which tend to raise reservation wages (i.e., the wage at which people are willing to work) above what productivity levels can sustain.

Like elsewhere, boom times came to an end, imperiling income convergence. With the onset of the global financial crisis and the associated pull-back in global liquidity, capital flows reversed in the Western Balkans as they did elsewhere. As a consequence, credit growth slowed sharply, and current account deficits contracted by more than 10 percent of GDP on average. With the exception of Croatia, these current account contractions were not mirrored by GDP contractions, as happened elsewhere in Europe. Rather, growth simply slowed down in most Western Balkan countries. The problem is that seven years after the onset of the crisis, growth remains lackluster in the region, and hence income convergence has stalled. At currently projected growth rates, Western Balkan economies will only close a small fraction of the gap with Advanced EU economies’ income per capita levels by 2030. And it is not just about incomes: faster growth is also needed to provide employment opportunities to the large surplus of unutilized labor in the region.

In some countries, the growth and jobs challenge is compounded by the need to pursue fiscal consolidation. As happened elsewhere in Europe, a substantial share of the rise in tax revenues during the boom years proved in hindsight to be cyclical, and this share disappeared once economic growth slowed or went into reverse. The boom had also prompted some countries in the region to lower tax rates. Once the crisis hit, Western Balkan countries found it hard to scale back spending to match the decline in revenues, not least because their share of precommitted spending is higher than in the New Member States or Advanced EU economies. As a result, some of the countries, notably Serbia and Croatia, now have very high public debt levels, exacerbated by ongoing fiscal deficits that need to be brought down.

Important financial sector reforms remain to be done. Tackling the large stock of nonperforming loans (NPLs) is a priority if credit is to support the economic recovery. NPLs rose significantly more following the global financial crisis in the New Member States than in the Western Balkan countries. However, in the former NPLs have started to come down, while in the latter they remain at postcrisis peaks, and in some countries they are still increasing. While financial stability risks are mitigated by comfortable levels of bank capital and provisioning, NPLs will continue to weigh on profitability and credit growth if left unresolved. A multi-pronged effort is needed to tackle the problem, including better collateral enforcement, improved frameworks for going-concern and out-of-court restructurings, and the clearing of bottlenecks in overloaded court systems. Reforms to strengthen supervision and regulation of financial institutions have to be redoubled. Lastly, it is critical to create an environment where nonbank financial development can take place.

Ključni izazov sa kojim će se region suočiti u budućem periodu jeste završetak procesa strukturne transformacije koji je započet pre dvije decenije. Impresivan reformski proces, rođen iz pepela socijalizma, je uglavnom zastao sredinom 2000-tih i ostao je nedovršen, kao žrtva reformskog zamora, teške političke ekonomije, ličnih interesa čiji su moć i stepen sofistikacije rasli i razočarenja načinom na koji su neke reforme sprovedene. Proces pristupanja EU - vjerovatno glavni katalizator reformi u novim državama članicama - je i dalje samo daleka budućnost za veći dio zemalja Zapadnog Balkana. Ali izobilje globalne likvidnosti je dalo iluziju, iako privremeno, da je brzi privredni rast moguć bez reformi. Danas region znatno zaostaje za novim državama članicama u smislu strukturne transformacije. U nekim zemljama Zapadnog Balkana, otpor privatnom vlasništvu je značio da su mnoga neefikasna državna ili društvena preduzeća preživjela i nastavljaju da predstavljaju opterećenje za javne finansije i alokaciju resursa. U čitavom regionu, birokratske procedure i korupcija i dalje sputavaju privrednu djelatnost, dok reforma korporativnog upravljanja ostaje obećanje koje je odavno trebalo ispuniti. Važno je napomenuti da široka politička podrška za dalekosežne reforme - suštinski element u transformaciji novih država članica - izostaje u većini zemalja Zapadnog Balkana. Postoji osjećaj u zemljama Zapadnog Balkana da reforme nisu dale očekivane rezultate i da je samo mali broj ljudi mogao da uživa u dobrobitima ostvarenog rasta.

Kako će ovaj izvještaj, međutim, jasno pokazati, ono što koči region jeste neadekvatnost reformi u posljednjih 10 godina, a ne priroda reformi koje su preduzete. Bez hrabrog iskoraka u reforme, zemlje Zapadnog Balkana ne mogu da očekuju da će privući onaj obim investicionih tokova koji je potreban za finansiranje brzog održivog rasta i rizikuju da ostanu zarobljene na nivou dohotka koji je manji od jedne trećine dohotka njihovih bogatijih evropskih susjeda.

The key challenge facing the region going forward is to complete the structural transformation process that began two decades ago. The impressive reform process born out of the ashes of socialism had largely stalled by the mid-2000s and was left incomplete, a victim of reform fatigue, a difficult political economy, vested interests that had grown in power and sophistication, and disillusionment with the way some reforms were executed. The process of accession to EU membership—arguably a main catalyst of reforms in the New Member States—remained a distant prospect for most of the Western Balkans. But abundant global liquidity gave the illusion, albeit temporarily, that fast economic growth was possible without reforming. Today, the region lags well behind the New Member States in terms of structural transformation. In some Western Balkan countries, resistance to private ownership has meant that many inefficient state or socially owned enterprises have survived and continue to impose a drag on public finances and resource allocation. Throughout the region, red tape and corruption continue to hamper economic activity, while corporate governance reform remains a long overdue promise. Importantly, wide political support for far-reaching reform—a crucial element in the transformation in the New Member States—has been elusive in most Western Balkans countries. There is a sense in the Western Balkans that reforms have underdelivered, and that the spoils of growth have benefited only a few.

As this report will make clear, however, it is the inadequacy of reform over the last 10 years, rather than the nature of the reforms undertaken, that is holding the region back. Without a courageous reform push, Western Balkan countries cannot expect to attract the scale of investment flows that is needed to finance rapid sustained growth, and they risk staying stuck at income levels less than one-third of those of their richer European neighbors.

Zuzana Murgasova, Nadeem Ilahi, Jacques Miniane, Alasdair Scott, Ivanna Vladkova-Hollar, i tim stručnjaka MMF-a

Zuzana Murgasova, Nadeem Ilahi, Jacques Miniane, Alasdair Scott, Ivanna Vladkova-Hollar, and team of IMF experts

Ovaj izvještaj je prvobitno objavljen na web-stranici Međunarodnog monetarnong fonda (MMF) 10.03.2015.

This report was originally published on the International Monetary Fund (IMF) website on 10.03.2015.

Odgovornost za informacije i gledišta iznesena u ovom članku, isključivo leži na autorima i nužno ne odražavaju mišljenje urednika Dialogue - BiH2.0 – Dijalog, njegovog savjetodavnog odbora, Tufts univerziteta, partnera, pobornika i donatora.

Responsibility for the information and views set out in this article lies entirely with the authors, and do not necessarily reflect the opinion of the Dialogue - BiH2.0 - Dijalog Editors, its Advisory Board, Tufts University, Partners, Supporters and Donors.}

DIALOGUE - BIH2.0 - DIJALOG je posvećena promociji otvorenog pristupa politici, informacijama i djelovanju vlasti, na prostoru Bosne i Hercegovine.
DIALOGUE - BIH2.0 - DIJALOG is committed to promoting Open Policy, Open Information, and Open Government across Bosnia-Herzegovina.

© DIALOGUE - BIH2.0 - DIJALOG (2015)