KAD UDARI SILINA

14.08.2014.

Piše: Faruk Šehić

Zatim smo se spuštali i spuštali sa vrha eksera, kroz zelene šumarke, zelene avlije, do ljudi koji su kopali zemlju da bi njome mogli praviti nasipe na mjestima odronâ. Stali smo i jedan od naših domaćina im je iznio nekoliko debelih salama i 5-6 kruhova. Neki radnik je izvadio čakiju i počeo rezati kolutove salame debljine dva ljudska prsta. Ubrzo su se skupili u krug i počeli jesti kao da nema sutrašnjeg dana. Ovako se jede samo kada si zdrav i kada teško radiš, ili kada je doba velikih katastrofa

Bila je jedna putopisna kolumna koju nisam stigao napisati. I to je bilo početkom juna kada smo išli u Topčić-Polje, skroz iznad do Bistrice, odakle bi, po pravilu, sve kretalo. A pokrenula se zemlja uslijed obilnih kiša, pa niz potoke se sve spustilo do magistralnog puta što spaja sjever i jug cijele države. Kupili smo hrane koliko je moglo stati u neku staru Opel Corsu, i zaputili se naslijepo da uručimo pomoć direktno na terenu.

Kako je onda vladala histerija na socijalnim mrežama i pravoj realnosti, histerija moraliziranja, koja je prevazilazila sve granice normalnog uma, onda sam odlučio da pišem o toj histeriji, a ne o onom što smo doživjeli na terenu.

Tako je i inače u kriznim momentima: ljudi počnu pucati. Neki počnu pucati po svim šavovima, i obično ne žive ovdje, nego sa sigurnog terena neke skandinavske zemlje drže slovo o moralu. Kao treba pomagati ljudima, ali je degutantno to slikanje, ti tzv. helpieji. Kao sve je to za ličnu promociju, ljudi pomažu zbog svog ega, da im lice ugleda svjetlost dana na imbecilnim socijalnim mrežama. Koje, naravno, nisu imbecilne ako se doziraju na pravu mjeru. A radi se o tome da ljudi vole srati i tu nema nikakve pomoći, tim ljudima što seru. Kada bi čovjek hodao po vodi, ti kreteni bi rekli: “To je zato što ne zna da pliva”.

Ili drugi slučaj Luciana Pavarottija, koji je izgradio muzički centar u Mostaru, nazvan njegovim imenom. Pa je onda jedan Italijan pitao jednog našeg čovjeka, nije li to, ipak, stvar egocentrizma, samopromocije. I počeo bacati drvlje i kamenje na Pavarottija samo zato što je izgradio muzički centar. Našto mu je naš čovjek odgovorio: “Pa zašto se ti onda tako ne samopromovišeš?”

Vjerujem da je gubica italijanskog hejtera ostala začepljena, jer najlakše je srati po drugim ljudima koji svojim novcem pomažu onima kojima je to potrebno. A u ovoj zemlji je pomoć potrebna za 90 posto njenih građana, koji žive, i bez poplava, na rubu siromaštva.

Kad smo došli u Topčić-Polje, tamo razmjer užasa nije mogao stati u ljudske oči. Ljudi su pokušavali da očiste svoje avlije, za većinu kuća tu nije bilo spasa. Jedino su krovovi virili iz metarskih nanosa blata, šljunka i crne zemlje. Negdje su se samo krošnje, udavljene blatom, zelenile u sveopštem crnilu, koje je poklopilo ovo selo, kao da se radi o vrlo plastičnoj ilustraciji božijeg gnjeva iz neke od biblijskih pošasti. Slike razaranja su takve da sam ih ostavio na kartici fotoaparata, za neka buduća vremena u kojima neće biti katastrofâ.

Čuvena fotografija košarkaškog igrališta prekrivenog tonama crnog nanosa obišla je svijet. Iz crnila je virila tabla i gvozdeni obruč na koji je moglo sjesti i omanje dijete. Iznad igrališta se moglo vidjeti kuda je bujica krenula. Mogle su se vidjeti konture potoka kojim je sve krenulo. Neko ga zove Divlji potok, neko Ciganski potok. Onda smo se popeli zaobilaznim putem preko sela Starina i došli do kraja puta. Klizište je odnijelo asfaltnu cestu u dužini tridesetak metara. Provalija je zjapila i dalje se nije moglo. Zato su mještani sela Bistrica, nekoliko dana odsječeni od civilizacije, prokopali vlastitim rukama alternativni put kroz šumu. Kad smo konačno došli u selo, rekli su nam da smo mi prvi ljudi iz Sarajeva koji su stigli do njih. Istovarili smo hranu i druge potrepštine kod Mjesne zajednice i pošli u obilazak sa dvojicom domaćina. Nešto hrane smo ponijeli za užinu ljudima koji su radili da održe mrežu seoskih puteva, bez kojih ovdje ne bi bilo života.

Ko god dođe u ovo selo, zna kako je kada živiš na vrhu eksera, jer je cijelo selo povezano oštrim serpentinama, koje je voda uništila. Pa su mještani, ne čekajući bilo kakvu pomoć iz vanjskog svijeta, odlučili sami popraviti mrežu svojih puteva. Dubili bi kanale u stablima drveća i to polagali na ilovaču seoskih puteva da bi voda mogla da otječe kroz kanale izdubljene u drvetu, tako da put ne bude razoren. Te kanale naši mještani su zvali kanalice.

Zatim smo se spuštali i spuštali sa vrha eksera, kroz zelene šumarke, zelene avlije, do ljudi koji su kopali zemlju da bi njome mogli praviti nasipe na mjestima odronâ. Stali smo i jedan od naših domaćina im je iznio nekoliko debelih salama i 5-6 kruhova. Neki radnik je izvadio čakiju i počeo rezati kolutove salame debljine dva ljudska prsta. Ubrzo su se skupili u krug i počeli jesti kao da nema sutrašnjeg dana. Ovako se jede samo kada si zdrav i kada teško radiš, ili kada je doba velikih katastrofa.

Druga riječ koju pamtim iz sela Bistrica je silina. To je glavna riječ kojom se može objasniti ovaj minijaturni kijamet u selima poslije Vranduka. Silina označava masu zemlje natopljene vodom, koja se pokrene i nosi sve pred sobom. Tako sam vidio kako su se voćke prošetale kližući se niz brdo kao na skijama, ostavljajući otvorenu zemlju za sobom. Silina je vladala posvuda, a ljudi su bili manji od makovog zrna. Nakon 12 sati terena, svjetlosni obrisi Sarajeva činili su se kao početak obećane zemlje.

E novine (BH DANI)