Poslije poplava Aftermath

KAD FACEBOOK UTIHNE

UKRATKO

"Toliko nesretnih sudbina koje su se dešavale samo desetine kilometara od naših udobnih i suhih domova. I zaista, bilo je lijepo tih prvih dana gledati pomoć od ljudi koja je stizala sa svih strana, rušeći pri tom i entitetske i nacionalne granice. Tamo gdje su zakazali vlast i oni koju su trebali da se brinu za te ljude, nisu zakazali dobri ljudi iz svih dijelova Bosne i Hercegovine. Pa i šire.Ljudi su priskočili, pomogli... i na kraju... ostavili te ljude same. Da se bore sami sa administracijom, sa raznim zlikovcima koji su u tuđoj nesreći vidjeli svoj izvor zarade."

WHEN FACEBOOK DIES DOWN

SUMMARY

"So many unfortunate fates unraveling only tens of kilometers from our comfortable and dry homes. Indeed, it was nice to see in those first few days the people coming to help from all sides, bringing down all entity and national borders in the process. Where the government and those who are supposed to take care of those people failed, good people from every part of Bosnia and Herzegovina did not. And from beyond. People jumped in, helped… and in the end… left those people to their own devices. To fight against the bureaucracy alone, against all sorts of villains who saw a chance to cash in on other people’s misfortune."

Photo © : haller.bloger.ba   |   # Poplave 2014. / The Floods 2014   # Poslije poplava / Aftermath   |   09.08.2014.

KAD FACEBOOK UTIHNE

09.08.2014.

Grupa stranaca iz cijele Evrope, koji uglavnom ni ne znaju gdje je Obrenovac na karti svijeta, sve kraja ljeta će u smjenama raditi na obnovi razrušenih kuća.

Piše: Zvonimir Nikolić

Koliko se sjećam, posljednja radna akcija na našim prostorima je bila organizovana davne 1987. godine. Čini mi se da je u spotu za tu ORA’87 učestvovala i grupa “Crvena jabuka”, a bila je čak i reklama na TV-u. Ako se dobro sjećam, u pitanju je bila “Omladinska pruga Tuzla-Zvornik”. Možda je koju godinu kasnije bila organizovana još neka, ali ne tako medijski ispraćena.

A omladinske radne akcije su počele valjda odmah nakon prestanka “onog rata”, kada je omladina učestvovala u obnovi razrušene domovine.

Prva ORA je bila još 1946. godine, i to zbog izgradnje pruge “Brčko-Banovići”, a početak te akcije je ujedno bio i dan obilježavanja radnih akcija, 1. april. Koncipirane su tako da se preko ljeta radi u smjenama, negdje od početka maja, kada su radili uglavnom studenti, pa ih u junu po završetku školovanja smjenjivali srednjoškolci i tako sve do septembra. Sa smjenama od 7, 10 ili 14 dana.

Učesnici akcija su se zvali “Akcijaši” ili “Brigadiri”, a oni najvredniji su dobijali “Udarničke značke”. Bile su i bluze tzv. “brigadirke”, na koje su se prišivale oznake akcija. Svojevremeno su te bluze bile i modni hit onih koji se vrate sa akcije, a broj amblema na bluzama je imao respektabilan učinak.

Tokom odmora “akcijaša” bila su organizovana razna druženja i kursevi, a nemali broj jugoslovenskih rock-grupa je posjećivao svoju publiku na radnim akcijama i darovao besplatan koncert. Za vrijeme Titovog života, svaka akcija bi počinjala sa obećanjem Titu da će do tog i tog datuma biti završena dionica pruge, autoputa ili kanala za navodnjavanje. I obično bi svaka bila završena i prije roka. A komandanti radnih akcija su izrastali u partijske funkcionere i neki su dogurali i do najviših nivoa vlasti.

Bilo je to lijepo druženje omladine iz svih krajeva bivše Jugoslavije. Radilo se zajednički, pjevalo se uz rad, a dešavale su se i mnogobrojne ljubavi među akcijašima. Jer, svako od nas ko je bar ijednom učestvovao na radnoj akciji stekao je divne prijatelje i nikome nije bilo teško nakon akcije vidati rane od žuljeva na rukama izazvane lopatama, krampama i drugim alatima.

Radili smo za našu domovinu. Ponosno.

Dvadeset sedam godina kasnije, našu, sada puno manju domovinu, ali i druge u regiji, zadesile su neviđene poplave. Bilo je zaista stravično gledati srušene kuće, uništene domove i vodu koja je nosila godine rada, znoja tih jadnih ljudi koji su preko noći ostajali bez igdje ičega.

Toliko nesretnih sudbina koje su se dešavale samo desetine kilometara od naših udobnih i suhih domova. I zaista, bilo je lijepo tih prvih dana gledati pomoć od ljudi koja je stizala sa svih strana, rušeći pri tom i entitetske i nacionalne granice. Tamo gdje su zakazali vlast i oni koju su trebali da se brinu za te ljude, nisu zakazali dobri ljudi iz svih dijelova Bosne i Hercegovine. Pa i šire.

Ljudi su priskočili, pomogli… i na kraju… ostavili te ljude same. Da se bore sami sa administracijom, sa raznim zlikovcima koji su u tuđoj nesreći vidjeli svoj izvor zarade.

I što je najvažnije, da se bore sa kalendarom, jer valja dočekati jesen… zimu. Tih majskih dana Facebook je vrvio snimcima unesrećenih ljudi, apelima za pomoć, volonterima koji su išli da pomognu (dobar dio njih zbog fotki koje su objavili na svojim profilima), a onda su vrlo brzo te potresne slike zamijenile fotografije nogu u moru, suncobrana i koktela sa ljetovanja.

Maglaj, Doboj, Zavidovići, Sanski most su odlazili polako u zaborav, a zamijenili su ih Makarska, Podgora, Dubrovnik. Povremeno su ti idilični prizori sa plaža zamijenjeni onima sa koride u Čevljanovićima ili stravičnim fotografijama masakrirane djece i civila u Gazi.

A poplave su ponovo udarile. Ponovo su stradali Maglaj, dio Banjaluke, Nemila i opet to nesretno Željezno polje.

A čitam kako se okupila grupa stranaca iz cijele Evrope, stranaca koji uglavnom ni ne znaju gdje je Obrenovac na karti svijeta, i sve do kraja ljeta će u smjenama raditi na obnovi razrušenih kuća.

Dvadesetak stranaca iz 19 zemalja Evrope, koji su ostavili svoje udobne domove i došli da pomognu, nekome, čiji čak ni jezik ne govore. I kako sami kažu, rad, humanost, a i želja za druženjem - doveli su ih u Obrenovac koji je najviše nastradao u majskim poplavama.

E sad, sve ovo ne mogu nikako a da ne povežem sa nama i našom humanosti koja je trajala nekoliko dana. Sa našim saučešćem sa žrtvama poplava koje je trajalo do početka sezone godišnjih odmora.

Humanost koja se pored one lijepe strane odražavala i u broju objavljenih fotografija na Facebooku, broju snimljenih kutija stare odjeće (od kojeg bi većinu svakako bacili). Jer da nije tako, u tim kutijama se ne bi nalazili kupaći kostimi (ironično poslati u poplavljeno područje), svečane haljine ili stara maturska odijela.

Zašto smo zakazali? Zašto su nam Maglaj i Doboj tako daleko?

Možda i zato što sada te fotografije neće prikupiti dovoljan broj lajkova? Možda što sve akcije kod nas traju veoma kratko? Možda zato što smo se dovoljno samoreklamirali, pa nema više potrebe?

Oni stranci nisu došli zbog selfie fotografija. Niti su došli u pratnji novinara i fotoreportera. Došli su samo pomoći.

I naravno, pitam se zašto sada niko ne organizuje neku akciju pomoći? Omladinsku radnu akciju pomoći postradalim područjima.

A odgovor je vrlo jednostavan. Nema ko da je organizuje. A sumnjam da bi se iko i odazvao.

Jer ovdje više niko ne radi džaba.

Radiosarajevo.ba/Al Jazeera


Dialogue - BiH2.0 - Dijalog is committed to promoting Open Policy, Open Information, and Open Government across Bosnia-Herzegovina.
Dialogue - BiH2.0 - Dijalog je posvećena promociji otvorenog pristupa politici, informacijama i djelovanju vlasti, na prostoru Bosne i Hercegovine.