Bosansko Predsjedništvo se još nije složilo o izjašnjavanju o deklaraciji koja obećava da će se preduzeti reforme potrebne da se pokrene proces pristupa u EU. Političari se s tim neumoljivo poigravaju kao što su praktično uradili sa svakom inicijativom EU od reforme policije. Niko ne želi obećati više nego što je potrebno da bi udovoljio EU kad je riječ o osiguranju operativnije vlade, smanjene korupcije i svjetlije ekonomske budućnosti. Da li sve ovo zvuči poznato?

Čak i ako Predsjedništvo potpiše deklaraciju, koji je plan i raspored djelovanja za ispunjenje svih obaveza i obećanja? Postoje li rokovi? Kako će se provesti proces reforme? I koje su posljedice odlaganja i nedjelovanja? Potrebna je transparentnost za ta pitanja.

Ono što EU traži od bosanskih vlasti da urade zauzvrat nije mnogo da bi se aktivirao SAA (Sporazum o saradnji i pridruživanju). U biti, Brisel poziva političare da provedu neke osnovne ekonomske reforme, da se slože o mehanizmu saradnje u radu sa EU i provedu reforme u jednom momentu u budućnosti kako bi vlada bila funkcionalnija i efikasnija.

Problem je što dužnosnici EU nastavljaju da nude rješenja, koliko god racionalna i dobronamjerna, koja ne dospijevaju da dođu do suštine problema koji oni namjeravaju da razriješe. Uzmimo za primjer mehanizam saradnje. Da možda pojednostavimo. EU želi da državne i entitetske vlasti zaduže nekog da radi sa Brislom na procesu integracije.

Ovo je minimum koji se može zamisliti u rješavanja pravog problema, to jest da Bosna nema funkcionalnu vladu koja govori jednim jezikom za cijelu zemlju. Argument za ovo reducirano rješenje je da su svi raniji pokušaji za masivniju reformu vlade propali (na primjer, Aprilski paket), pa umjesto da se ide na nešto veće bolje je usmjeriti se na najmanji zajednički imenitelj i nadati se da će bosanske vlasti vidjeti svjetlo.

Da kažemo otvoreno, svako ko je radio na problemima Bosne zna koliko je situacija komplikovana i zašto postoji zabrinutost da se pokrene bilo šta što bi moglo destabilizovati status quo. Ali tu dolazi trenutak kad se čovjek zapita da li je veliko pomjeranje u politici EU (i SAD) prema Bosni pretjerano. Može se pozdraviti inicijativa EU, ali premise politike na kojima se bazira su nerealne a ciljevi nedostižni.

Bosna ne može dovoljno politički ili ekonomski napredovati da bi ušla u Evropu sve dok je Dejtonski ustav zakovan ili se ne promijeni. Zar ovo nije očito poslije 19 godina nefunkcionisanja?

The Bosnian Presidency still hasn’t agreed on the wording of a declaration promising to undertake the necessary reforms to launch the EU accession process. The politicians are gaming it relentlessly as they have done with virtually every EU initiative since police reform. Nobody wants to promise more than is necessary to please the EU when it comes to ensuring better government, less corruption, and a brighter economic future. Does all this sound familiar?

But even if the Presidency signs off on the declaration, what’s the plan and timetable for acting on all the commitments and promises? Are there deadlines? How will the reform process be carried out? And what are the consequences of delay and inaction? There needs to be transparency on these matters.

What the EU has asked the Bosnian authorities to do is not very much in return for an activated SAA. In essence, Brussels is calling on the politicians to carry out some basic economic reforms, to agree on a coordination mechanism to work with the EU, and to carry out reforms at some point in the future to make the government more functional and efficient.

The problem is that the EU officials keeps offering solutions, however rationale and well-intended, that fall well short of addressing the core problems they’re intended to remedy. Let’s take the coordination mechanism as an example. To put it perhaps too simply, the EU wants the state and entity authorities to put somebody in charge of working with Brussels on the integration process.

This is about as minimalist a solution as one could imagine to addressing the true problem, namely that Bosnia doesn’t have a functioning government which can speak with one voice for the entire country. The argument for this reductionist solution is that all previous attempts at a broader government reform effort have failed (the April Package for instance), so rather than go for something bigger, it is better to shoot for the lowest common denominator, and hope that the Bosnian authorities will see the light.

To be fair, anyone who has worked on Bosnia’s problems knows how complicated the situation is, and why there is anxiety about doing anything that might destabilize the status quo. But there comes a point when one has to ask whether a major shift in EU (and US) policy toward Bosnia is overdue. One can applaud the EU initiative, but the policy premises it is based on are unrealistic and its objectives thus unattainable.

Bosnia cannot progress politically or economically sufficiently to get into Europe until the Dayton constitution is fixed or replaced. After 19 years of dysfunction, doesn’t this seem obvious?