Sredinom oktobra u Bosni i Hercegovini održani su nacionalni izbori. Izvještaji u zapadnim medijima pobrinuli su se da istaknu činjenicu kako su ‘nacionalisti’ osvojili bošnjaško (muslimansko), srpsko i hrvatsko mjesto u ceremonijalnom tripartitnom predsjedništvu. Međutim, izvan ovih naslova nekoliko većih događaja su važniji za Evropu i SAD.

Nedavni popis stanovništva, čiji rezultati se očekuju da budu objavljeni početkom sljedeće godine, vjerovatno će pokazati da je Bosna, poslije Albanije i Kosova, treća zemlja u Evropi sa većinskim muslimanskim stanovništvom. Štaviše, poslije krvavog građanskog rata uz stranu intervenciju početkom 1990-ih, nakon čega su uslijedile dvije decenije tutorstva međunarodne zajednice, Bosna jedva da pokazuje napredak, ali još treba pomoć da postane ‘normalna’ zemlja. Došlo je vrijeme za energični angažman SAD i Evropske Unije da pomognu Bosni da postigne tu normalnost i definitivno krene prema članstvu u NATO i EU.

Pregled rezultata izbora otkriva uzbudljivu političku scenu. Demokratska Fronta, reformistička stranka koju je prošle godine osnovao Željko Komšić, hrvatski član Predsjedništva, dobila je drugi najveći broj glasova u Federaciji, muslimansko-hrvatskom entitetu, i četvrto na nivou države. Poslije reformiste Komšića, koji je odslužio dva mandata, mjesto hrvatskog člana u Predsjedništvu pripalo je šefu nacionalističke partije Draganu Čoviću, sa 52 posto glasova.

U Republici Srpskoj, srpskoj polovini zemlje, entitetskom predsjedniku Miloradu Dodiku, izrazitom secesionisti, za dlaku je falilo da ostane bez položaja. Njegovog kandidata za srpskog člana u državnom predsjedništvu izgurao je Mladen Ivanić, tvrdolinijaški politički veteran koji je i pored toga naklonjeniji Evropi.

Dok ne ojačaju prerogativi državne vlade, upravljanje zemljom biće odlučivano na nivou entiteta, posebno kad je riječ o sastavu vlade Federacije. Bošnjačka Stranka demokratske akcije koju vodi Bakir Izetbegović, sin cijenjenog bošnjačkog lidera iz ratnog perioda, raspolagaće sa najvećim brojem mjesta u parlamentu. Ali nije isključena većinska koalicija drugih partija. Trebalo je 17 mjeseci cjenkanja da se formira vlada nakon izbora 2010, i zemlja treba da se potrudi da ne ponovi taj neprimjeren spektakl. Srećom, ima nekoliko tehnokrata koji već zauzimaju važnije položaje u vodećim strankama koji bi mogli prihvatiti da vode vladu u Federaciji.

Vlada masovno razočarenje, a razlog su koruptivni savez nacionalističkih političara, veliki novac, kupljeni mediji i organizovani kriminal. Prošlog februara izbile su pobune širom zemlje, a u maju je rukovođenje vlade u humanitarnim naporima nakon teških poplava ponovo izazvalo kritiku zbog nesposobnosti i nedostatka političke odgovornosti. U oktobru je samo 54 posto biračkog tijela iskoristilo svoje glasačko pravo.

Šta više, beznadno kompleksan vladajući i izborni sistem, kako je stvoren Daytonskim mirovnim sporazumom 1995. i kasnije razrađen u izbornom zakonu, vrišti za reformom. Takva reforma mora se desiti unutar geografskih granica Bosne i Hercegovine. Dodikovi periodični pozivi na referendum o otcjepljenju Republike Srpske je prokletstvo Washingtona. Prije nego što je srbijanska agresija zapalila rat 1922. na teritoriji na kojoj je sada entitet sa srpskom većinom živjela je bošnjačka muslimanska većina. Jedini razlog što bi referendum danas mogao odnijeti većinu u korist otcjepljenja jeste ubistvo 100,000 muslimana za vrijeme rata i ‘etničko čišćenje’ od preko milion ljudi.

Zahtjevi hrvatskih nacionalista izgledaju manje ekstremni, ali bi takođe bili fatalni za zemlju. Uz podršku vlade susjedne Hrvatske oni traže treći, hrvatski, entitet unutar Bosne i Hercegovine uprkos nemogućnosti da dokumentuju ijedan sistematičn akt diskriminacije protiv etničkih Hrvata u sadašnjem ustrojstvu. Zbog raspodjele stanovništva hrvatski entitet bi bio kao ‘švajcarski sir’, zakrpa bez granica, doprinoseći nefunkcionisanju već glomazne političke strukture.

Osnovni problem dokumentovan u mnogim anketama jeste da iako većina Bošnjaka muslimana, nekoliko brojno malih etničkih grupa i veliki broj ljudi koji odbijaju da se opredijele etnički ili vjerski žele multietničku zemlju, ali je ne želi i većina bosanskih Srba i bosanskih Hrvata. Neće biti lako osmisliti opću poveznicu za multietničku bosansku državu, ali ulog Zapada je visok. Svaki pokušaj dijeljenja Bosne i Hercegovine ponovo će započeti građanski rat i radikalizovati dosad sekularnu muslimansku zajednicu, budeći avet islamističke zemlje u srcu Evrope. Uz to, Moskva koja je sve više uključena u Zapadni Balkan će poželjeti da secesionističku Republiku Srpsku učini ruskim satelitom. Ako i Beograd ubijede da anektira otcijepljenu državu, to će osuditi na propast izglede Srbije za ulazak u EU, kamen temeljac politike Brussela na Balkanu. Napokon, radikali na Kosovu i Makedoniji će zagovarati Veliku Albaniju, što će dalje destabilizirati region.

Međunarodna zajednica, predvođena SAD, koja još uživa kredibilitet u Federaciji, i EU, čije je članstvo još dugoročan cilj velikog dijela stanovništva može pomoći da potakne reforme i zaustavi ove scenarije propasti.

Prvo, SAD, EU i međunarodne finansijske institucije treba da uslove buduću pomoć Bosni brzom provedbom presude “Sejdić Finci” Evropskog suda za ljudska prava iz 2009. protiv diskriminatorske crte izbornog sistema.

Drugo, uz međunarodni pritisak i rukovođenje, mora se poduzeti opsežna reforma izbornog sistema, počev u Federaciji, da bi se stvorila značajna odgovornost političara prema građanstvu.

Treće, visoki međunarodni predstavnik treba da prizove svoje takozvane ‘bonske ovlasti’ da bi podnio tužbu protiv zvaničnika osumnjičenih za korupciju i uklonio one koji zloupotrebljavaju svoje položaje.

Četvrto, Bosna mora odmah riješiti mučno pitanje oko vlasništva vojne imovine. Kad se to ispuni NATO treba da da Bosni Akcioni plan članstva, ključni korak prema pridruživanju alijansi.

Ove mjere će zahtijevati umjerene troškove i napor, ali neće bitnije uticati na hitnije i skuplje operacije na Bliskom Istoku, Centralnoj Aziji, Africi i Dalekom Istoku. Ulaganje u gradnju uspješne multietničke Bosne i Hercegovine je hitno potrebno i u okviru naših kapaciteta.

In mid-October, Bosnia and Herzegovina held national elections. The scant coverage in Western media tended to highlight the fact that “nationalists” had captured the Bosniak (Muslim), Serb, and Croat seats in the ceremonial tripartite presidency. Beyond the headlines, however, several larger developments are occurring that are more important to Europe and the U.S.

The most recent national census, whose results are due for publication early next year, is likely to show that Bosnia has become, after Albania and Kosovo, the third country in Europe with a Muslim majority population. Moreover, after a bloody civil war with foreign intervention in the early 1990s, followed by two decades of tutelage from the international community, Bosnia is making fitful progress, but still needs help to become a “normal” country. The moment has come for energetic engagement by the U.S. and the European Union to help Bosnia achieve that normalcy and move definitively toward membership in NATO and the EU.

An examination of the election results reveals a vibrant political scene. The Democratic Front, a reform effort founded last year by Željko Komšić, the Croat member of the presidency, won the second largest number of votes in the Federation, the Muslim-Croat entity, and fourth nationally. The reformer Komšić, limited to two terms, was succeeded in the Croat seat on the presidency by the nationalist party boss Dragan Čović, with 52 percent of the vote.

In the Republika Srpska, the Serb half of the country, entity president Milorad Dodik, a vocal secessionist, came within a hair of being unseated. His chosen candidate for the Serb seat on the national presidency was edged out by Mladen Ivanić, a hard-line veteran politician who is nonetheless more inclined toward Europe.

Until the prerogatives of the national government are strengthened, the direction of the country will be determined at the entity level, especially by the composition of the Federation government. The Bosniak Party of Democratic Action headed by Bakir Izetbegović, son of the revered war-time Bosniak leader, will command the greatest number of parliamentary seats, but a majority coalition of other parties is not out of the question. It took 17 months of horse-trading to form a government after the 2010 elections, an unseemly spectacle the country would do well not to repeat. Fortunately, there are a few high-profile technocrats already occupying senior positions in leading parties who could be tapped to run the Federation government.

There is widespread disillusionment with a corrupt alliance of nationalist politicians, big money, coopted media, and organized crime. Last February, widespread rioting broke out, and in May the government’s handling of relief efforts after massive flooding brought renewed criticism of ineptitude and lack of political accountability. In October only 54 percent of eligible Bosnian voters exercised their franchise.

Moreover, the hopelessly complex governmental and electoral system, created by the Dayton Accords in 1995 and subsequently elaborated in an election law, cries out for reform. Such reform must occur within the geographical borders of Bosnia and Herzegovina. Dodik’s periodic call for a referendum on secession of the Republika Srpska is anathema to Washington. Before Serbian aggression ignited the war in 1992, on the territory of what is now the Serb-dominated entity there was a Bosniak Muslim plurality. The only reason a referendum today might yield a majority in favor of secession is the murder during the war of 100,000 Muslims and the “ethnic cleansing” of a million more.

The demands of nationalist Croats appear less extreme, but would also be fatal to the country. Supported by the government of neighboring Croatia, they call for a third Croatian entity within Bosnia and Herzegovina, despite their inability to document any systematic discrimination against ethnic Croats in the current set-up. Because of population distribution, a Croatian entity would be a “Swiss cheese,” non-contiguous patchwork, adding to the dysfunction of an already cumbersome political structure.

A basic problem documented in many polls is that although the majority Bosniak Muslims, a few numerically small ethnic groups, and a large number of people who refuse to self-label ethnically or religiously all desire a multi-ethnic country, most Bosnian Serbs and Bosnian Croats do not.

Forging universal attachment to a multi-ethnic Bosnian state will not be easy, but the stakes for the West are high. Any attempt at division of Bosnia and Herzegovina would restart civil war and radicalize the heretofore secular Muslim community, raising the specter of an Islamist country in the heart of Europe. In addition, Moscow, increasingly involved in the Western Balkans, would love to make a secessionist Republika Srpska a Russian satellite. If Belgrade were persuaded to annex the splinter state, it would doom Serbia’s prospects for EU accession, the cornerstone of Brussels’ Balkan policy. Finally, radicals in Kosovo and Macedonia would agitate for a Greater Albania, further destabilizing the region.

The international community, led by the U.S., which retains street credibility in the Federation, and the EU, membership in which is still the long-term goal of a sizable portion of the population, can help to foster reform and forestall these doomsday scenarios.

First, the U.S., EU, and international financial institutions should condition future assistance on Bosnia’s immediate fulfillment of a 2009 “Sejdić-Finci” ruling of the European Court of Human Rights against the most blatantly discriminatory feature of the election system.

Second, with international pressure and guidance, a comprehensive reform of the electoral system, beginning with the Federation, must be undertaken to create meaningful accountability of politicians to the citizenry.

Third, the International High Representative should invoke his so-called “Bonn Powers” to indict officials suspected of corruption and dismiss others who abuse their offices.

Fourth, Bosnia must forthwith settle the nagging issue of the ownership of defense property. Once that is accomplished, NATO should give Bosnia a Membership Action Plan, the crucial step toward joining the alliance.

These measures would require modest expenditures and effort, but not substantially detract from more pressing and costly operations in the Middle East, Central Asia, Africa, and the Far East. Investment in building a successful, multi-ethnic Bosnia and Herzegovina is urgently needed and well within our capacity.